|
Napisao/la Aelis , 11.11.2007. |
Vitez je bio jedan od tri tipa boraca tokom srednjeg vijeka (vitez, pješak i strijelac). Srednjovjekovni vitez bio je tadašnja inačica modernog tenka: bio je prekriven s više slojeva oklopa i lagano je prolazio kroz trupe pješaka. Nijedan pješak ili strijelac nije se mogao suprotstaviti vitezu. Vitezovi su obično bili i najbogatiji od gore spomenute trojice i to ne bez razloga. Biti vitez bilo je veoma skupo. Sam konj mogao je stajati koliko danas košta mali zrakoplov. Oklopi, štitovi i oružja su također bili skupi. Biti vitezom bio je dio dogovora – u zamjenu za vojne usluge, vitez je dobio razna dobra, obično u obliku zemljišnih posjeda. U razvijenom i kasnom srednjem vijeku mnogi su ugledni vitezovi počeli plaćati naknadu svojem gospodaru da ne moraju služiti u kraljevoj vojsci. Taj novac je onda bio korišten za profesionalnu vojsku koju je plaćao i uzdržavao kralj.
Bilo je veoma malo načina kako bi osoba postala vitez. Prvi i najočitiji, bio je normalan put sina nekog plemića – dječak bi sa osam godina krenuo na poduku i sa dvadeset je, nakon što se dokazao vrijednim, proglašen vitezom u, i dandanas poznatoj, ceremoniji dodira mačem po oba ramena. Drugi način na koji je mladić mogao postati vitez bio je da zasluži tu čast svojim podvizima u borbi ili prije borbe da mu se ulije hrabrosti.
Vitezovi su vjerovali u viteški kod. Davali su riječ da će braniti slabe, biti udvorni prema svim ženama, biti vjerni svome kralju i cijelo vrijeme služiti Bogu. Od njih se očekivalo da budu skromni, pogotovo prema svojim nadležnima. Viteški kod zahtijevao je da vitez pokaže milost prema pobijeđenom neprijatelju. Međutim, sama činjenica da su vitezovi bili obučeni za rat protuslovila je tome. Iako su dolazili iz bogatih obitelji, mnogi vitezovi nisu bili prvorođeni sinovi te, prema tome, nisu dobivali nasljedstvo tako da su bili jedva nešto više od plaćenika. Pljačkali su sela i gradove koje su osvojili, često oskvrnjujući i uništavajući crkve i ostala dobra. Isto tako, viteški kod nije se odnosio na seljake. „slabi“ je bilo interpretirano kao „plemenitaške žene i djeca“.
Postojalo je nekoliko viteških redova. Redovi su potjecali od labavo organiziranih viteških skupina koje su se udružile zbog nekog cilja kao što je zaštita samostana ili svetišta. Najpoznatiji su Templari, Teutonički vitezovi i red Hospitalera. U srednjem su vijeku kružile priče da su Templari ti koji čuvaju i skrivaju sveti Gral ispod svojeg hrama u Parizu.
Viteški turniri pružali su vitezovima šansu da vježbaju umijeće ratovanja u mirnim vremenima. To su uglavnom bile lažne bitke koje je pratila publika koja se obično sastojala od „lijepih djeva“ te je to bila još jedna prilika za vitezove da pokažu koliko su časni.
Oko doba renesanse, vitezovi su postali suvišni kad je izum vatrenog oružja jednostavno učinio njihove oklope beskorisnima, no viteški kodeks časti nastavio je živjeti da bi se kasnije pretopio i postao "gentelmansko" ponašanje.
Nakon što smo malo upoznali vitezove i njihove običaje, možemo prijeći na vitešku prozu. Viteški romani bili su ljubavno-pustolovni romani koji su obrađivali junačke pothvate nacionalnih junaka, kraljeva i vitezova te su stvarali ideal viteštva koje u stvarnosti, kako smo saznali iz viteške povijesti, i nije bilo tako časno i idealno. Viteški romani stvaraju hrabrog viteza predanog Bogu i svome kralju koji je za čast svoje izabranice spreman položiti i vlastiti život. Najpopularniji takvi romani su romani o trojanskom ratu, Aleksandru Velikom, kralju Arturu i vitezovima Okruglog stola, kralju Richardu Lionheartu (Lavljeg Srca) i o pothvatima Karla Velikog.
Kralj Artur legendarni je kralj keltskih Britanaca iz 6. st.; junak priča o Camelotu i vođe vitezova Okruglog stola, časnog viteškog bratstva koje traži Sveti Gral, posudu iz koje je prema nekim predajama pio Krist na Posljednjoj večeri ili kalež u koji je apostol Josip uhvatio njegovu krv kad je Krist bio proboden na križu. Gral je u srednjem vijeku postao simbolom spiritualnosti i pripisuju mu se nadnaravne moći (posebno moći da regenerira život) te je u srednjovjekovnoj književnosti vrlo čest motiv traženja Grala. Vitezovi Okruglog stola sjedili su za okruglim stolom kako nijedan ne bi mogao misliti da je povlašten.
Jedan od vitezova Okruglog stola također je i Tristan oko kojeg se isplela priča o njegovoj nesretnoj ljubavi prema Izoldi. Legenda o Tristanu i Izoldi veliča ljubav kao osnovnu pokretačku snagu ljudskog života i opisuje sukobe između osjećaja dužnosti i časti, i snage ljubavi.
El Cid (pravim imenom Rodrigo Diaz de Bivar) je, za razliku od kralja Artura, bio povijesna ličnost. Nakon progonstva postao je vođa plačenićke družine koja je služila i kršćanima i muslimanima. Iako je bio obični plaćenik, nakon njegove smrti (1099. godine) njegov lik i djelo je toliko opjevano u narodu da je on pretvoren u pravog heroja-viteza, a njegovi plaćenici postali su heroji svi do jednog!
Rikard ili Ričard Lavljeg Srca engleski je kralj Richard I; sudjelovao je u Trećem križarskom ratu i postao slavni junak mnogih stvarnih pustolovnih doživljaja i još više legendi po kojima je i dobio nadimak „Lavlje Srce“; pojavljuje se i u legendi o Robinu Hoodu. Dok su kralj Artur i vitezovi Okruglog stola legenda o plemstvu i viteštvu, Robin Hood je u većini verzija ipak legenda u slavu ljudi iz naroda.
Na kraju svega, dalo bi se zaključiti da su vitezovi zaista postojali te da su mnogi likovi iz viteških romana povijesne ličnosti, no ipak su gotovo u svakom pogledu idealizirani.
|
