DREVNI EGIPAT - ZEMLJA LJUDI I BOGOVA

Unatoč egiptologiji kao znanosti koja je postigla i dala značajne rezultate u otkrivanju jedne davno prije zaboravljene drevne civilizacije, još i danas održale su se u popularnoj literaturi zablude o drevnom Egiptu i Egipćanima. Još uvijek mnogima, kada čuju za drevni Egipat, prvo padne na um da je to tipična robovlasnička država, te da su njezini drevni žitelji bili fanatično religiozni, skroz predani misticizmu, magiji i zagrobnom svijetu. To je zabluda! Drevni Egipćani bili su ljudi sa svojim potrebama, željama i vjerovanjima, baš kao i mi danas. Zbog toga oni i predstavljaju najstariji oblik ljudskog razmišljanja i društvene organizacije.

Drevni Egipat okružen smrtonosnim pustinjama postao je primjer visokorazvijene kulture koja je trajala više od tri milenija. Kultura je to koja se razvila meteorskom brzinom i stvorila prvu državu u historiji ljudskog roda. Pošteđen vanjskih utjecaja, slijedećih je 1 500 godina drevni Egipat 'egiptizirao' sve što bi stiglo u dolinu Nila iz drugih krajeva i drugih naroda. Doista, bilo je tu nečeg zanimljivog, a to zanimljivo mogli su uraditi samo ljudi, a ne nekakvi fanatici. Dnevna temperatura u drevnom Egiptu znala je doseći i do 50 stupnjeva, u okolnim neplodnim i opasnim pustinjama ništa nije uspijevalo, a u tankoj dolini Nila plodna zemlja na kojoj je bujao život. Tu gotovo nikada ne pada kiša i drevni Egipćani jednostavno su morali shvatiti da u potpunosti zavise od darežljivosti velike rijeke koju su im poslali sami bogovi. Drevni Egipćani svakodnevno su mogli vidjeti i svjedočiti strahotama pustinje, pa su ubrzo shvatili da bi se to i njima moglo dogoditi, ako bogovi jednoga dana prestanu biti milostivi. Dok je životodavni Nil bio s njima svakodnevno i noćima, druga prirodna sila – toplina Sunca noćima bi nestala. Prestrašeni drevni Egipćani u satima tame shvatili su da bogove moraju udobrovoljiti i umilostiviti, jer u protivnom nastat će kaos u kojem će sve živo pronaći smrt.

VJEROVANJE I TEMELJNE ZNAČAJKE RELIGIJE DREVNIH EGIPĆANA 

Usko područje plodne zemlje, omeđeno opasnim pješčanim pustinjama i visokim kamenim liticama gdje prebivaju zli duhovi, drevni Egipćani nazvali su 'kemet' (crno, crna zemlja). Taj stalni kontrast, između života i smrti, između plodnog tla i neplodne pustinje, koji su drevni Egipćani vidjeli svakodnevno, najvjerojatnije ih je i inspirirao u njihovim vjerovanjima i temeljnim religijskim postavkama. Tako su, zagrobni život, stalni ciklus umiranja i rađanja, izlazaka i zalazaka Sunca i Zvijezda, izlijevanje i vraćanje u korito rijeke Nil, kao i opstanak života kojem stalno prijeti opasna pustinja, jednostavno morali pronaći svoje mjesto u temeljima vjerovanja i religije drevnih Egipćana.
Upravo zato i mnoga drevna božanstva potječu iz najbliže okoline žitelja drevnog Egipta, pa tako i nose zoomorfna obličja koja se kasnije ublažavaju i preoblikuju antropomorfnim obličjima, ali nikada do kraja. Mnogi ljudi još i danas ostaju zbunjeni obiljem bogova drevnih Egipćana. Zbunjenost postaje još veća kada to mnoštvo bogova stalno mijenja svoja imena i obličja, pa se tako pojavljuju na trenutak u ljudskom, pa onda u životinjskom, nedugo nakon toga u biljnom, da bi se napokon na kraju utjelovili u nekom složenom obličju. Poradi toga mnogi egiptolozi su pokušali katalogizirati te bogove i strašno povećali zabunu koja je vidljiva još i danas.

Pokušaj nabrajanja obličja i značajki bogova drevnih Egipćana u prvom trenutku može pomoći da se shvati nekakav red, no, drevni su Egipćani ipak razmišljali malo drugačije od nas danas. Naime, za drevnog žitelja Egipta svi aspekti božanstava postoje istodobno i koliko god to nama izgleda nemoguće, njima su svi oni bili podjednako značajni. Poradi toga, taj u prvi trenutak zamršeni politeizam, sinkretizam i panteizam zapravo imaju četiri temeljne sfere koje se lako mogu raspoznati, ali se nikako ne smiju nasilno razdvajati. Ako krenemo nekim redom prva sfera, ili skupina božanstava, u koje vjeruju drevni Egipćani dolazi iz najstarijeg doba kada se štuju životinjski kultovi. Takav sličan stočarski način života, u kojem su i nastala drevna egipatska božanstva iz toga doba, još i danas lako se pronađe kod nekih naroda na istoku Afrike.
Druga su skupina božanstva koja dolaze iz kruga pojava prirodnih sila (poplava koja se pojavljuje kao nepregledna vodena pustoš iz koje postepeno izranjaju otoci zemlje na kojoj će niknuti novi život). Upravo na takvom praiskonskom brežuljku 'ta tenen' (uzdignuta zemlja) božanski demiurg (Stvoritelj) pronalazi čvrst temelj na koji će stati i stvoriti novi život. Naravno, on se na taj brežuljak spustio u obličju ptice, pa je zato na jednom mjestu bio feniks (benu), na drugom sokol, ili pak možda ibis.
Treću skupinu čine božanstva koja su nastala inkarnacijom faraona u božanstvo. Najvjerojatnije je to doba kada poglavar (faraon, kralj, poglavica, vrač …) zahvaljujući svom autoritetu drži pleme na okupu i osigurava mu prosperitet. Takvo univerzalno božanstvo je upravo Horus, pa faraoni iz doba Novog kraljevstva sebe nazivaju 'sokolovima u gnijezdu iz kojeg će u trenutku smrti uzletjeti prema horizontu'.
Četvrta skupina božanstava dolazi iz kruga štovanja solarnog kulta. Ova skupina božanstava nastaje u kasnijim periodima i svoj uspjeh duguje ponajprije 'mudrosti' svećenika koji stalno unapređuju učenje i njeguju tijesne veze s kraljevskim kultom.

Sve ove četiri skupine nikako se ne smiju promatrati kao strogo odvojeni ciklusi (periodi), jer oni se zapravo stalno dopunjavaju i nadovezuju jedan na drugi. Poradi svega ovoga, drevna egipatska religija (mitologija) stalno prkosi modernom načinu analize, a najviše stoga što izuzetnom lakoćom pretapa obličja, pa kad nam se učini da smo izdvojili jedno obličje, pojavljuje se drugo. Na kraju, drevni Egipćani su jedinstveni narod, s jedinstvenom mitologijom koja ima svoj vlastiti jedinstveni razvoj, pa bilo kakve analize i pokušaji usporedbi s drugim drevnim mitologijama nemaju nikakvih dodirnih točaka. No, ipak, jedino vjerovanje drevnih Egipćana može se povezati s vjerovanjima drugih drevnih naroda u korijenima ljudske religioznosti koja nas vodi u daleku prošlost ljudskoga roda.

DREVNE EGIPATSKE KOZMOGONIJE I BOGOVI 

Tajnovita i pomalo misteriozna estetika prikazivanja božanstava drevnih Egipćana, te sam izgled egipatskih božanstava jednostavno su morali impresionirati stare Grke, a impresiju doživljava i moderan čovjek našega doba. Kipovi, reljefi i slike egipatskih božanstava prikazuju vitke i uspravljene likove, gotovo idealnih proporcija, koji na glavi imaju impozantne krune, u rukama drže različita i tajnovita znakovlja, a tajnovit pogled usmjeren im je prema nečem što promatrač ne može ni zamisliti. Lica tih kipova potpuno su mirna, smirena, bezvremenska, kao da su nadahnuta Vječnošću, a zrače odlučno, nečim božanskim i snažnim. No, to božansko i snažno nije agresivna snaga, jer svi ti božanski kipovi prikazani su u iskoraku i izgledaju kao da se istodobno kreću i stoje na mjestu. Gotovo u pravilu, svakom se promatraču učini da je vidio, ali i propustio trenutak kada se taj pokret doista i dogodio.

Božice drevnih Egipćana izuzetno su lijepe, ali istodobno zastrašujuće i stroge, no, one su zapravo nježna bića, bića puna dostojanstva i nebeskog mira. Upravo tu i leži tajna što dobro je sakriše drevni Egipćani – božanstvo je nemoguće predočiti. Moguće je predočiti božanski simbol koji postaje predmet spoznaje, ali ne i predmet ljudske percepcije. Doista, drevni Egipćani tako kod opisivanja svojih bogova vrlo vješto i često rabe riječi poput sjaj, savršenstvo, ljepota, pravednost, samonastalost, a boje su im zlatne i lazurne kada opisuju božanstvo, pa izgleda da oni zapravo opisuju i predočuju oblike koji pak ocrtavaju savršenog čovjeka.

Drevna egipatska riječ kojom su drevni Egipćani nazivali svoje bogove i druga mitološka bića oduvijek je bila gorući predmet rasprava, no, ona će ipak ostati zauvijek nedokučiva, jer doprijeti do vrlo dubokih korijena jednog jezika koji je vrlo star i mijenjao se kroz gotovo tri tisuće godina, ipak je nemoguće. Dakle, riječ kojom su označavani bogovi je 'neteru' a ona pak ima svoje korijene u riječima 'neter' i 'nether'. Naime, 'neter' označava boga, no ona istodobno označava i sjekiru, a 'nether' pak označava tkaninu. Da li sada taj ideogram kojim se označavaju bogovi nalikuje doista na sjekiru, ili pak na zastavicu, nije ni bitno. Drevni Egipćani u svojim zapisima uvijek spominju skupine 'paut' bogova u kojima se nalazi od osam do petnaest božanstava. Dakle, kada spominju 'paut neteru' drevni Egipćani najvjerojatnije misle na određenu skupinu bogova bez obzira na njihov broj. Poradi lakšeg prepoznavanja tih skupina pomažu nam kozmogonije koje su se razvile u vjerskim (kultnim) središtima drevnog Egipta, pa ih tako možemo podijeliti na  pet najznačajnijih. To su kozmogonija Heliopola (Iuna, Anuua), Hermopola (Chemenua), Memfisa (Mennefera), Tebe (Uaset) i Elefantine (Abua).

KOZMOGONIJA HELIOPOLA - VELIKI PAUT ILI BOŽANSKA ENEADA

U početku vlada kaos, beživotna praiskonska vodena masa koja se naziva Nun. Odjednom, izgovorivši ime svoje pojavi se iz te praiskonske vodene mase Atum. No, Atum nema kamo stati, jer je sve okolo njega vodena masa, pa on stvara praiskonski brijeg (otok). Upravo je na tom otoku, po kasnijim tvrdnjama svećenika, podignut Atumov hram u Heliopolu. Kako je sam, bog ne može stvarati život u seksualnom smislu, može ili 'ispljunuti' sljedeći naraštaj, ili onanirati. Tako vodeći ljubav sa samim sobom, bog stvara sljedeći naraštaj božanstava koja su sada muškog i ženskog spola.

Božanstva su se zatim seksualno spajala, a to njihovo seksualno spajanje je stvorilo Svijet.
Svijet je nastavio postojati zahvaljujući stalnoj interakciji muškog i ženskog načela. No, kasnije je izgleda drevnim Egipćanima zasmetala biseksualnost njihovog drevnog božanstva, pa se u kasnijim zapisima pojavljuje Atumova pratilja Iusaset (Neb Hetep). Prema drevnim zapisima prvo se spominje 'Atumova sjena' koja mu je poslužila kao žena, pa onda, 'Atumova ruka' koju drevni Egipćani nazivaju 'Božja ruka' i na kraju njihov opis nastanka boga Šua počinje hijeroglifskim zapisom –  t m m iu sa. U prijevodu bilo bi to 'Atum učini sebi zadovoljstvo'.

Ako se ipak vratimo na mit o stvaranju gdje Atum stvara cijeli Svijet onanirajući rukom, postaje nam jasna uloga njegove žene. U drevnom je Egiptu riječ ruka ženskog roda. Mora da je drevnim Egipćanima zato bilo vrlo lako odvojiti je od Atuma i identificirati je kao drugo božanstvo - kao božicu. Činjenica da je ona (božica) smatrana 'božjom rukom' govori nam da je njezina glavna zadaća bila stalno poticati boga na stalno obnavljanje čina stvaranja kako bi jednom uređeni Svijet nastavio postojati i kako kaos ne bi ponovno nadvladao božanski red.

Kako su bili odgajani i podizani u praiskonskim vodama Nuna, Šu i Tefnut su se jednom izgubili, pa je Atum poslao svoje oko (božica Utjaet ili Buto) da ih potraži. Kad ih je božica Utjaet vratila Atumu on je od sreće zaplakao, pa je iz suza njegovih nastalo čovječanstvo, odnosno prvi ljudi. Božanstva Geb (Zemlja) i Nut (Nebo) stvoreni su uzajamnom vezom božanstava Šu i Tefnut, te se za njih u drevnim zapisima tvrdi da su rođeni iz 'utrobe majke svoje' božice Tefnut. Ovo dvoje se toliko voljelo da su stalno bili priljubljeni tijesno jedno uz drugo, pa između njihovih tijela nije ništa moglo postojati. Tako Nut čak nije ni svoju djecu mogla poroditi. No, intervencijom njihova oca boga Šua, koji je razdvojio Geba i Nut, na Zemlji se pojave živa stvorenja koja u velikom broju i vrstama napuće Zemlju. Prvi potomci božanskog para Geba i Nut bili su Oziris, Set, Izida i Neftida. Njihovi međusobni odnosi dovest će do stvaranja novih božanstava i jednom stvoreni božanski red zauvijek je pobijedio prvobitni kaos.
Još je jedno božanstvo značajno za Heliopolsku kozmogoniju, a to je božasnki pisar bog Tot, ali on u božansku eneadu dolazi sa strane i nije njezin direktan član iako je vrlo značajan i nezamjenjiv u njezinim odnosima i interakcijama.

KOZMOGONIJA HERMOPOLA - BOŽANSKI PRECI EGIPATSKIH BOGOVA

Drevni egipatski grad Chemennu (Hermopol Veliki) čije ime na drevnom egipatskom označava brojku osam, bez svake je sumnje drevno egipatsko kultno središte u kojem se spominju božanski preci svih drevnih egipatskih bogova. Osam drevnih egipatskih  bogova Chemennuna nikada nisu stekli 'popularnost' 'Velikog pauta bogova koji su u Annuu'. No, ipak su božanstva iz Chemennuna odigrala značajnu 'rolu' u razvoju drevne egipatske mitologije.

Tako onda imamo podjelu na osam drevnih predaka egipatskih bogova svrstanih u četiri skupine s po dva božanstva (muško + žensko): Nun i Nunet, Hehu i Hehut, Keku i Kekuet i Gerh i Gerhet. Nun i Nunet pradavni su božanski par koji predstavljaju praiskonsku vodenu masu iz koje će nastati Svijet drevnih Egipćana, pa tako Nun simbolizira vodu i Nebo, a njegova družica Nunet simbolizira beskrajnu provaliju (ponor, bezdan). Drugi božanski par, Heh i Hehut, najvjerojatnije imaju neku vezu s drevnom egipatskom riječi 'heh' koja označava neki beskrajan, beskonačan broj. Dakle, to je božanski par koji označava vječnost. Trećem drevnom  božanskom paru  Keku i Kekuet, lakše je odrediti osobine pošto se uvijek na svim zapisima uz njihova imena nalazi slikovna hijeroglifska oznaka za noć, pa ih tako slobodno možemo zvati božanstvima tame, ili tmine možda. No, drevni zapisi nam jasno poručuju 'onaj koji diže svjetlost' i 'ona koja diže noć'. Na jednom još starijem drevnom zapisu ova dva božanstva poistovjećena su s još starijim božanstvima Ka i Kait, a koje su drevni Egipćani nazivali 'djed svih bogova' i 'baka božanskog pauta'. Četvrtom paru opet je nešto teže odrediti božanske osobine jer se oni u opet davno načinjenim zapisima potpuno miješaju s još starijim božanstvima poput Nii i Enit, Nenuu i Nenuuit, pa čak i Amun i Ament. No, riječ 'gerh' na drevnom egipatskom označava tamu, tminu, dakle, opet noć i opet božanstva tame.

Zanimljivo je što ovi drevni božanski preci egipatskih božanstava imaju svoje božanske družice, pratilje za razliku od kasnijih bogova poput Amuna i Ra koji doduše u početku imaju družice Ament i Ratet, ali one su kasnije potpuno nestale. Dakle, u početku žena kod drevnih Egipćana zauzima značajnu ulogu i mjesto, pa tako i bogovi moraju imati božice, a kasnije opadanjem uloge žene u drevnom egipatskom društvu družice glavnim bogovima ne trebaju. No drevni se Egipćani izgleda ipak nisu mogli do kraja odreći uloga žena, pa im kasnije opet dodjeljuju i značajnije uloge u mitologiji.

KOZMOGONIJA MEMFISA - BOGOVI MENEEFER

Prema Memfiskoj kozmogoniji prastaro božanstvo koje je Stvoritelj, sada je Ptah – bog otac svih bogova, a time i samog Atuma. Boga Ptaha su drevni Egipćani u zapisima ponekad opisivali kao 'božanskog zanatliju' kojemu nije bilo premca među bogovima. Egipatska kozmogonija Mennefera (Memfis) u kojoj se spominje kult boga Ptaha, kult koji je mnogo stariji od povijesnog doba, navodi i da je bog Ptah bio značajan bog u gradu Menneferu mnogo prije nego je taj grad i postao prijestolnica ujedinjenog Egipta.

Ptah pripada krugu solarnih (sunčanih) božanstava i personifikacija je mladog izlazećeg Sunca, a i značenje hijeroglifa koji se nalaze u imenu njegovom o tomu jasno govore. Korijen drevne egipatske riječi koja označava boga Ptaha je p t h (biti otvoren, onaj koji započinje nešto), ili jednostavno otvarač – dakle, Ptah je taj koji otvara, ili započinje dan. No, Ptah nikada nije plovio Sunčevom barkom u kojoj su se nalazili Amun, Ra i Khepera. Ptah ima svoju barku u kojoj on plovi sam u nekoliko obličja. Najpoznatije obličje je obličje Ptah – Seker. Kako je Seker drevni egipatski bog tame (stanovnik tame) tako sada lako možemo prepoznati drevni naum Egipćana koji su jednostavno spojili 'božanskog zanatliju' i 'božanskog stanovnika' zagrobnog svijeta. Dakle, imamo boga koji je zapravo božanski zanatlija i klesar svega što postoji, pa u spoju sa Sekerom on oblikuje i tijela (mumije) u kojima će pokojnici dosegnuti vječnost.

Ponekad drevni bi Egipćani Mennefer nazivali i Het – Ka – Ptah (Kuća Ptahovog Ka), a veliki pogrebni kompleks nedaleko Memfisa nazvan je Saakara. Kao najvjerniji pomagač Ptaha pojavljuje se bog Khnum (kozmogonija Abua), bog koji je stvorio ljude i životinje na svom lončarskom kolu. Izgled Sekerove barke, ili kako su je drevni Egipćani nazivali 'Hennu barka', bio je slijedeći: na pramcu se nalazila glava neke vrste gazele ili divokoze, a ponekad glava bika, ili pak samo rogovi. Na sredini barke postavljen je zatvoreni sarkofag na kojem je sokol sa zaštitnički raširenim krilima. U sarkofagu je mrtvo tijelo Sunca – Auf. Postoji još jedna veza Ptaha s još jednim drevnim božanstvom koje se naziva Tenen. Ptah, za razliku od Atuma, nije masturbirao, već je misao koja je nastala u njegovom srcu, a riječima koje je izgovorio Stvoritelj, postala stvarna i stvorila Svijet. Dakle, prema drevnim Egipćanima svaka izgovorena riječ ima svoju posljedicu i vrlo je moćna, pa tako Ptah stvara Svijet iz svog srca služeći se pri tome jezikom, ustima i zubima (upravo ti Ptahovi organi predstavljaju duge bogove kreatore i Stvoriteljeve pomagače). Dva boga, (ili božanska bića, dva pomagača Ptahova), su Hu (riječ) i Sia (božanska misao, znanje).

KOZMOGONIJA TEBE - TEBANSKA TRIJADA BOGOVA

Usponom tebanskih plemića i njihovom uspješnom borbom za prevlast, središte moći u 17. i u 18. dinastiji seli se u grad Uast (Tebu), pa tako 'na božansku vlast' dolazi njihov dotadašnji lokalni bog Amun koji dobiva status značajnog božanstva, a potom i titulu kralja bogova.
Najčešći oblik prikazivanja Amuna na reljefima i papirusima je snažni bradati čovjek s krunom (Shuti) iz koje se izdižu dva duga pera. U lijevoj ruci mu je žezlo, a u desnoj drži simbol života – ankh, a ponekad u toj ruci ima i zakrivljeni ratnički nož – khepeš, pa je tada on zaštitnik ratnički raspoloženih kraljeva. Ponekad je prikazivan i s glavom sokola, pa i glavom ovna među čijim rogovima se nalazi sunčani disk, ali i uvijek karakteristična dva pera. Preuzimanjem atributa drevnog boga plodnosti, Amon se pojavljuje i pod imenom Min koje pak pripada drevnom božanstvu iz Istočne pustinje.
Sama riječ amon, izvedena je iz korijena i(a) m n, a kod drevnih Egipćana ona znači – ono što je skrito, ono što se ne može vidjeti. U himnama Amunu  pojavljuju se natpisi – on je skriven od svoje djece i skriven od bogova i ljudi. U kasnijem vremenskom dobu ime Amuna dolazi od korijena riječi m n, što pak sada na drevnom Egipatskom znači – stalan, vječan. Znači da je tada za drevne Egipćane Amun vječan. Amunov hram u gradu Uast podignut u sjevernom dijelu grada nosio je ime Apt ili Apet. Svećenstvo Uasta (Tebe) koristilo se već prije dobro razvijenim konceptom sunčanog božanstva i nije željelo jednostavno zaboraviti stare bogove Ra i Atuma, pa je svojeg boga često i nazivalo Amun – Ra – Atum.

KOZMOGONIJA ELEFANTINE - VELIKA TRIJADA ABUA

Drevni bog Khnum, nebeski kreator, bog stvoritelj čovjeka, slavljen je od najstarijeg arhajskog doba drevnih Egipćana u drevnom kultnom središtu grada Abua (Elefantina). Simbol ovog drevnog egipatskog božanstva je ovan, pa je tako i sam bog Khnum najčešće slikovno prikazan kao čovjek s glavom ovna na kojoj se vidi bijela kruna (Hedjet) Gornjeg Egipta.

Najvjerojatnije je ime boga Khnuma izvedeno od drevnog egipatskog korijena riječi kh n m koji se vidi u hijeroglifskim zapisima. Drevne riječi kh n m mogu se prevoditi kao nešto što označava spajanje, ujedinjenje, ili pak možda izgradnja nekoga ili nečega. Iz nekoliko drevnih zapisa lijepo se vidi da je bog Khnum napravio prve ljude, ali i bogove na svom lončarskom postolju, kolu. Njegove osobine u Donjem Egiptu preuzeo je nebeski kreator ili bog stvoritelj Ptah. Khnum ne samo da je stvorio čovjeka već ga je nadograđivao i održavao u životu, pa tako predstavlja iskonsku kreativnu (stvaralačku) silu i moć. Najznačajnija kultna središta boga Khnuma nalazila su se u gradovima Abuu (Elefantina), Sunnu (Asuan), te Senmutuu (Bigga) gdje je i počinjala granica s drevnom Nubijom.
U gradu Hennesuu (Herakleopol) postojalo je kultno središte lokalnog boga Herishefa koji je imao iste oblike i atribute kao i Khnum. Drugi oblik Khnuma je Banebded kojeg drevni Egipćani nazivaju – ovnom krepkim mužjakom i svetim falusom, a taj sveti ovan opet predstavlja u cijelom drevnom Egiptu prihvaćeno božanstvo plodnosti i svoje uloge dijeli podjednako sa svetim bikom Aserhapom (Apisom).

Na kraju kao zaključak, drevnu egipatsku mitologiju najbolje je podijeliti na kozmogenezu (ono prvo doba, 'doba bogova') i na antropogenezu (ono predivno doba 'doba ljudi'). U tom prvom dobu, 'dobu bogova', drevnim Egipćanima bogovi su oblici štovanja svijesti o nadnaravnom, te su oni izraz i simboli za nespoznatljivo, a opetovanje kultnih radnji jedina je moguća komunikacija ljudi s tim Svijetom bogova. Putovanjem u Sunčevoj barki (barki od milijun godina) želja je i težnja drevnih Egipćana za očuvanjem svijetla koje u mraku drugoga Svijeta (duatu) predstavlja garanciju postojanja. Ono drugo doba, 'doba ljudi', pak započinje trenutkom kada Izida začne s mrtvim (uskrslim) mužem Ozirisom, a što rezultira rođenjem Horusa mlađeg – božanstva koje je zapravo utjelovljenje i prototip drevnih egipatskih vladara (faraona).

Nadalje, velebni hramovi i piramide koje su drevni Egipćani izgradili ne predstavljaju nikakav plod mukotrpnog i prisilnog rada. Hramovi i piramide drevnih Egipćana jednostavno su oblici veličanja božanskog i to nikako nisu postignuća aktualnih faraona već postignuće i uspjeh cjelokupnog društva drevnog Egipta. Tako je zapravo u mitološkim zbivanjima drevnih Egipćana čovjek uključen uz bogove, bića su smrtna i prolazna, ali njihova imena zauvijek zadržavaju snagu i prenose se u druge svjetove. Za drevne Egipćane može čak i vječni Svemir propasti, ali će on opetovano biti obnovljen. Sve te ideje drevne Egipćane prikazuju kao ljude otvorenog duha koji su sebi najvjerojatnije postavljali mnogobrojna pitanja, pitanja koja su zahtijevala brojne odgovore, a odgovore pak su onda oni pokušali samo na sebi svojstven način i dati u svojoj mitologiji.

Izvori:

Egipatska mitologija, Veronica Jons, MK Zagreb, 1985.Egyptian religion – Ideas of the Future Life, E.A. Wallis Budge, DP New York 1969. (1904.)