U podžanru književnosti nazvanom znanstvena fantastika pisci u većini slučajeva opisuju i prikazuju idilično utopijsko društvo, eventualno s nekakvim malim nedostacima. Ostali pisci pak žele dočarati nekakav katastrofičan sustav društvene i socijalne organizacije kakav nas čeka ako se ne promijenimo sada. Treća pak vrsta autora izabere nekakav srednji put i u tome se izgubi. Takvim autorima spada i Danilo Brozović sa svojim romanom Bojno polje Istra.

Autor je, želeći biti politički intrigantan i diskutabilnim, izabrao temu neovisnosti poluotoka Istre. I pogriješio. Hvalevrijedna je autorova očaranost i zaljubljenost u krajeve Istre, no bilo bi bolje da ne pokušava to stavljati na papir, a ako već mora, neka to napravi književnije. Znanstvena fantastika jest područje mašte, ali se ipak u romanima ne očekuje sličnost sa propagadnim pamfletima, čemu se ovaj roman približava.

Brozović nas želi uvjeriti u pravednost borbe malenih za slobodu, u pravednost borbe za vlastiti identitet, jer u svakom sukobu postoje crno-bijela karakterizacija na "naše" i "njihove" - pri čemu su prvi uvijek bezrezervno u pravu, koliko su potonji bezrezervno u krivu. Posebno se to odnosi na borbe i ratove za političku neovisnost (ili nezavisnost, kako tko voli). Činjenica koja je autoru izmakla u njegovom prikazu jest ta da ti ratovi i borbe za autonomiju nisu nikad borbe za pravednost i slobodu, već čisto borba za novac. Odnosno zahtjev za drukčijim, bližim centrima moći na koje se lakše može utjecati, gdje se novac i resursi drukčije mogu raspoređivati. Ili drugim riječima - novac pokreće svijet.

Sve ovo, naravno, glavni akter romana Oliver Riemer, haker virtualne stvarnosti, ne shvaća. Njega, zbog njegovih jedinstvenih sposobnosti, vrbuje prvo "agresorska" strana, da bi mu se poslije zarobljavanja dogodio "Stockholmski sindrom" pa se počinje boriti za poštene, hrabre i pravedne autonomaše. Već je i to "prožvakani recept", ali mladom autoru koji se tek probija možemo dopustiti klišeje. Naš junak je ultra sposoban haker, čudo od djeteta, "wunderkind extraordinaire", u čijim je rukama sudbina svijeta. Opet, i to je već viđeno, ali dopustimo autoru i to kopiranje, koje se može dobro iskoristiti. Ali onda antiklimaks romana, a to je autorovo opisivanje hakerskih pothvata glavnog junaka. Kada bismo i za to rekli već viđeno, hvalili bismo roman. Kada bismo rekli djetinjasto, precijenili bismo roman. Autor je možda želio mješavinu filozofije Kirkegaarda, Platona i Descartesa sa modernim filmovima kao npr. "Hakeri" ili "Virtuoznost", i od toga napraviti "gurmanski specijalitet", ali je dobio teško probavljivo jelo koje nas ostavlja gladnima za književnošću. Kao dodatno razočaranje u radnji, glavni lik upoznaje ženu koja ga preobrati i vrbuje za "pravednu stvar". Isprike svim ženama koje ovo čitaju, ali šovinističke insinuacije i aluzije neminovno padaju na pamet - čime li je ona samo mogla uvjeriti našeg poslovično antimačističkog, antiemotivnog i apolitičkog kompjutorskog "geeka" da promijeni stranu?

Samo dno roman dotakne na kraju, kada slijedi tihi obračun dvaju likova (barem kako je autor htio) u stilu spaghetti westerna Sergia Leonea, samo bez ispaljenog metka, bez pištolja kao i bez gotovo smrtne napetosti između dvaju protivnika, ukratko - šuplje i bez strukture.

U zaključku, ocjena romana 1. Premda je autor nagrađivan, nadamo se kako ta djela ne nalikuju ovome. Ovaj roman preporučamo za čitanje samo ako nemate ništa drugo, ili ako baš želite skratiti vrijeme sa štivom kojeg ćete lako zaboraviti.