|
Ja sam legenda (I am legend) |
|
Napisao/la Nea , 18.06.2008. |
 Eto, imamo još jedan film s tihim, nevidljivim i u zadnjih dva
desetljeća najučestalijim filmskim globalnim ubojicom čovječanstva –
Gospodinom Virusom. I ne, nije donio puno toga novog unatoč osvojenim
američkim blagajnama jer je najjači razlog Amerikanaca da
posjete kina vjerojatno bio vidjeti New York nakon „apokalipse“ civilizacije.
„Ja
sam legenda“ treća je ekranizacija istoimenog romana Richarda Mathesona
iz 1954. godine koji se inače smatra prvom modernom vampirskom novelom,
iako su sve tri ekranizacije zapravo dovele zombije na filmsko platno,
a od vampira ukrale samo neke fore...
Priča započinje lovom. I
to doista na neuobičajenom mjestu i neuobičajenim načinom. Godina je
2012. New York je napušteni grad u kojem surovi beton ulica ipak polako
gubi bitku s prirodom te trava pronalazi svoj put gdje god je to
moguće. Napuštenost izvire iz praznih zgrada i razbijenih prozora,
brojnih automobila ostavljenih nehajno na cesti i iz pogleda na to
usamljeno urbano prostranstvo. A tada nastupa Robert Neville (Will
Smith), vojni znanstvenik i posljednji čovjek na Zemlji koji u džipu sa
svojim jedinim živim prijateljem, simpatičnim i pametnim psom (koji je
šarmantno odglumio sve postavljene zadatke), kruži ulicama dok ne
ugleda svoju lovinu te s oružjem u ruci započinje nabavku večere.
Radnja se nastavlja Nevillovim prikrivanjem tragova, na nivou pravih
specijalaca obučenih za najstrašnije uvjete preživljavanja, koji bi
mogli zaražene ljude, kada padne tama, dovesti do njegovog utočišta i
skloništa.
 Film je režirao Francis Lawrence inače poznat po
filmu „Constantine“, a scenaristi su Mark Protosevich i Akiva Goldsman.
Iako postoje neki nelogični te blijedi i mlaki dijelovi, film se ipak
može okarakterizirati solidnim i gledljivim. Akcijske scene koje se
doista mogu svrstati pod „već viđeno x puta“ izvukle su scene pustoši
New Yorka, prikaz usamljenosti glavnog lika kroz njegov razgovor s
lutkama iz izloga koje je postavio u svakodnevne životne scene i odnose
s drugim ljudskim bićima, te njegova volja i želja da barem malo održi
privid svoje prošlosti tada beznačajnim ritualima kao što je redoviti
posjet videoteci, a sve u nastojanju da sam sebe zadrži s ove strane
razuma. Također, vrlo vješto su izbjegnute scene s litrama nepotrebno
prosute krvi, udovima koji lete na sve strane, gošćenjem tijelima,
nepresušnim izvorima sline, neartikuliranim glasovima praljudi i
ostalim sličnim doskočicama koje su karakeristične za takve filmove.
Mora
se priznati da je Will Smith odlično odradio svoj posao i možda mu je
ovo najbolja i najzahtjevnija uloga u dosadašnjoj karijeri, jer teško
je biti pozitivac, a uz to sam na svijetu te nositi 70% radnje filma.
Upravo zbog toga i scenaristi su se pokazali uspješnima jer Smithovo
samotno povlačenje ekranom nisu učinili dosadnim i zamornim. No, šminka
i maske „živih mrtvaca“, unatoč dobrom budžetu filma i velikim
entuzijazom njegova stvaranja, nisu pružile ništa posebno i novo što
smo možda očekivali u današnjem svijetu filmske tehnologije i
specijalnih efekata.
„Ja sam legenda“ dobro su prihvatili i
kritičari i gledatelji i unatoč već sto puta viđenoj priči i njenom
raspletu, ekipi se mora odati priznanje jer nakon gledanja filma
ostajete poprilično uvjereni da vam želje o samoći rođene prilikom
raznoraznih „žutih minuta“ više nisu niti malo primamljive i da nikako
ne biste htjeli postati legenda svoje samoće.
|
