~The blind have no right to see~

Nisam odrzao obecanje.
Ali ja ga nisam niti dao. Ili mozda jesam? Jesam, sjecam se. Hocu. Ali tek kada je vidim. Kada? Sutra dolazi Sakupljac. Devet je grijeha pocinjeno…

Pretpostavljam da je ovo bio san. Tu sam ponovno vraćen. Tu pripadam. Sada sam ponovno budan. Ili ponovno sanjam?
Kakvo je ovo mjesto?
Nisam nikada bio ovdje, znam da nisam bio ovdje. Ali ipak jesam. Ovdje sam bio sada i onda i nocima prije toga. Ako spavam:ovo je necija laz. Ako sam budan...
Sve je bezosjecajna istina. Znam da je sve sto mi je potrebno tu: zemlja pod cizmama, kisa u ocima, meni nepoznat metalni kukicasti predmet u lijevom dzepu, meni nepoznate biljeske s jedinim, jos nepoznatijim imenom, meni nepoznat kljuc s ugraviranim necitljivim natpisom, staklena boca s nekakvom tekucinom, srebrni, vjerojatno ukradeni relikt? Odakle mi sve to?
I meni nepoznata krv: prateci njezin tok od vrhova stopala, preko tamnih hlaca, do bijele zguzvane kosulje pa sve do dlanova… nisu dlanovi! Plavicaste zile, zjape izvan dosega porculanske mrtvaceve koze, silom izvadene, precijepane, no cime? Trag zavrsava na lijevom dzepu. Refleksni pokret besvjesnog bica prislonjenog na stakleno okno vjerojatno napustenog trgovackog centra otkriva mi dosad nevidenu, zakrvavljenu stranu metalnog predmeta. Predmet identican onome u mojem dzepu, no jednim okretom metala prema jedinoj lampi na ulici pronalazim ostrice, njih 9. Provjeravam stanje na ruci:9 rezova. Krv je definitivno njegova.

Kakvo prekrasno umrtvljeno bice prebacenoga tijela. Mirno sjedi utopljen u vlastitim mislima…Zar ne zelis biti poput njega?

Ne! Ne krsim obecanja! Sto da je to moja vlastita krv, sto tece u kanalima ugorene bljuzge a onda se uranja u mokrom betonu i nestaje tek tamo gdje moj pogled vise ne moze doprijeti? Kome je pripadao ovaj les?
Oklijevam nekoliko trenutaka dok se ne usudim prisloniti prste na duge biceve sto su se slijevali preko sjenom ulice zamracenog lica i zavrsavali upleteni u duboke proreze njegovih vena i ostajali preliveni purpurnom tekucinom sto se sa svakim zatitrajem svjetiljke pretvarala u zitki zarko crveni napitak. Meki pramenovi razletjeli su se od udara vjetra i moga pogleda. Blijedi umoreni obrazi ozareno su izvirili iz pomrcine koja je obuzela ovo mjesto. Zazarene crne oci me gledaju. Njegove oci. Tko si ti? A tko sam ja?
Kakva divotna smrt!Dotakni je! Osjeti…

Ne! Gadost prema jezi ovoga strasnoga cina uspio sam preboljeti s prvim dodirom ledene koze.
Nesretan je,dotakni ga,zagrli ga…

Prokleti glas pojavio se trece noci kada sam kod sebe otkrio relikt.
Prve noci sam pronasao zemlju, druge noci sam susreo kisu, trece noci me s reliktom opsjeo hereticni smijeh savjesti, cetvrte noci sam shvatio da se noc ne ponavlja jer se budim sa svime sto sam prethodnih noci skupljao i ocito jos nigdje nisam pogrijesio…Tada sam dobio kljuc. Sada cekam…
Pete noci sam pronasao bocu, seste noci sam dobio brutalno metalno oruzje, sedme sam noci pronasao biljesku s imenom.. Sinoc sam ugledao truplo i krvavi put do njega. No, nisam mu se priblizavao.
Sad vidis sto si propustio…

Veceras je deveta noc. Nisam jos nista ugledao. Nista osim pronadene cinjenice da je les ubijenog tu s namjerom i bez puno opiranja zrtve. Nista osim cinjenice da si je muskarac sam oduzeo zivot.
Nakon sto sam ga dodirnuo prvi put, bilo mi je lakse dotaknuti ga i drugi i treci put. Prvim sam ga dodirom identificirao zakljucivsi da bih takvo neobicno lice zapamtio zauvijek. Nazalost, bio mi je, kao i sve oko mene, nepoznanica. Drugim dodirom sam pregledao njegovo kosturasto tijelo. Osim vidljivih prereza na ruci, na ledima sam opipao poprilicno cudne i nepravilne, od necega otkinute kostunjave izrasline. Sjedio je u tamnoj krvavoj lokvi u kojoj su se talasavo utapala perja. Perja??? Da. 9 komada nekad kristalno bijelog perja. Andeo. Nekada andeo.
Trecim dodirom sam iz dzepa njegove kosulje pokupio karticu.

Izgledala je kao identifikacijska kartica, ali, koliko god smatrao da se ne sjecam nicega iz svog zivota, sto ukljucuje i mogucnost da sam se rodio tek prije 9 dana, znao sam da tako ne bi trebala izgledati. Tek sam je nehajno okrenuo naopacke gdje je na poledini freneticnim rukopisom pisalo: datum smrti: 09.09.2009. 999-slucajnost?
Gabe…

Nije postojala slucajnost.
Ponovno je okrenem na pravu stranu i primjetim fotografiju. Da, to je samoubojica. On. Gabe.
Gabe…Gabe…Gabe!!!

Sjetio sam se imena na ceduljici iz sedme noci…nije odgovaralo njegovom. Na krivom sam putu.
I kao svake noci kad sam grijesio i budio se bez icega, vracam se na staro mjesto cekajuci iducu insomniju. Triput se okrenem u mjestu, zazmirim, otvorim oci i potrazim lampu gdje sam se probudio. Moje mjesto je vec postojalo zauzeto. Zasto je Gabe tamo? Bio je negdje drugdje. A gdje je bio? Trag krvi vodio je od moga mjesta do Gabeovog. Isao je u krug…Vodio me je u krug.
Jedan odsjaj moga lika u staklenom oknu gdje je sjedio Gabe - bijeli kostur,crna kuštrava kosa, polomljena krila, krvavi dlanovi…Trag krvi vodio je od moga mjesta do Gabeovog. Isao je u krug… Vodio me do mene samog.
Kakva divotna smrt!Dotakni je! Osjeti…