|
Germani su imali vlastitu abecedu, futhark, (riječ futhark
dolazi od naziva prvih šest znakova Starijeg Futharka (baš kao naša
abeceda, ili kao alfabet), sastavljenu od znakovlja koje su nazivali rune.
Riječ rune vezana je za nordijsku riječ run što znači tajna, te njemačku riječ
raunen, što znači šaptati. Rune su korištene u Skandinaviji, Britaniji,
Njemačkoj i Islandu od oko II. st. pr. Kr. do oko XVII. st. n. e. Runski su
natpisi nađeni čak i u Sjevernoj Americi, što potvrđuje da su Vikinzi stigli
ondje davno prije Kolumba. Runski je kamen nađen i na Grenlandu sjeverno od
Upernivika, a Vikinzi su rune urezali i na statuu lava u Ateni u Grčkoj.
 Rune kao pismo koje se uglavnom sastoji od ravnih linija, osmišljene su za
urezivanje u tvrde površine kao drvo, kamen, metal, kost. Nađene su urezane na
nadgrobnim pločama, mačevima, urnama, štitovima, kaležima i draguljima, ali i
na okvirima vrata. Od početka, rune su imale ritualnu funkciju. Korištene su za
proricanja, rituale u kojima se prizivaju više sile koje mogu utjecati
na živote ljudi. Postojale su rune i čarolije koje su utjecale na vrijeme,
plime, žetvu, ljubav, zdravlje, plodnost, rađanje i smrt. Svaka runa, osim što
predstavlja određeno slovo futharka, služi i kao oznaka za određenu prirodnu
silu, pojavu ili objekt što vodi do dubljeg značenja.
Pretpostavlja se da su se rune razvile iz starijih abeceda, primjerice grčke,
etrurske i rane rimske. Najprije su se pojavile u sjevernoj i centralnoj
Europi. Njima se zapisivalo više jezika: gotski (danas mrtav jezik, koristili
su i Istočni Ostrogoti i Zapadni Vizigoti. Potisnut je drugim germanskim
jezicima između VII. i IX. st. n. e., no nešto duže se zadržao u nekim
dijelovima istočne Europe), staronjemački, frizijski (Frizi ili Frizijci su
bili jedno od anglosaksonskih plemena, što je kolektivni naziv za Germane koji
su sa obala Sjevernog mora migrirali u Britaniju u V. i VI. st. n. e.),
staroengleski, danski, švedski, norveški, islandski, litvanski, ruski...
Ondašnji skandinavski jezici nisu se jako razlikovali, no s vremenom su postali
posve različiti. Tako je danas ono što podrazumijevamo pod staronordijski
najsličnije današnjem islandskom. Većina runskih zapisa pisano je upravo
staronordijskim. Najstariji poznati runski natpisi datiraju u II. st. n. e., no
smatra se da su rune upotrebljavane već oko tri stoljeća ranije.
Sve runske abecede razvile su se iz najstarije, Starijeg Futharka. On je
sadržavao 24 znaka podijeljenih u tri skupine od po 8 runa koje se nazivaju Aetti.
To su: Freyov Aett, Hagalov Aett i Tyrov Aett. Frey je bog plodnosti i
blagostanja. Rune njegovog Aetta povezane su sa stvaranjem svijeta, bićima koja
ga nastanjuju i bogovima. One imaju efekt pokretanja događaja i označavaju
osnovne stvari u životu - novac, zdravlje, sukob, inteligenciju, kontrolu,
znanje, ravnotežu i užitak. Hagalov Aett neki autori povezuju s Hel, nordijskom
božicom mrtvih koja živi u Svijetu tame, Niflheimu ili Helheimu. Drugi ovaj
Aett povezuju s Heimdallom, bogom koji čuva i promatra, a koji posjeduje toliko
razvijen sluh da može čuti kako raste trava na livadi i runo na ovci. Rune ovog
Aetta su povezane s energijom kojom čovjek ne može vladati. One predstavljaju
snage kao što su Norne, vrijeme, Wyrd i duhovni razvoj. Posljednji Aett pripada
bogu rata i pravde Tyru. Rune trećeg Aetta se odnose na duhovno prosvjećenje i
intelektualna postignuća. Prema nekim izvorima, tim runama dodana je i jedna
posebna, neispisana runa, nazvana Wyrd. No, postojanje tzv. prazne rune i danas
je upitno i izaziva rasprave. Porijeklo tog naziva je slijedeće. Mreža Wyrda
jest mreža sudbine, koju izrađuju tri Norne u dvorani smještenoj kraj izvora
Urda u Asgardu, domu bogova, u koji vodi jedan od tri korijena Drveta svijeta
Yggdrasil. Norne dizajniraju uzorak sam po sebi neizmjenjiv, ali unutar kojeg
djelovanja pojedinca ili kolektiva utječu na budućnost na način koji jest
izmjenjiv i nepoznat.
U V. i VI. st. n. e. neka germanska plemena migriraju u Britaniju; kolektivan
naziv za njih je Anglosaksonci. Sa sobom su ponijeli rune, da bi ubrzo
razvili svoj vlastiti futhark. On je danas poznat kao anglosaksonski ili
sjevernoumbrijski futhark koji je prvotno sadržavao 29 znakova, a
kasnije 33. Gotovo istovremeno, na području sjeverne Europe razvija se Mlađi
Futhark koji je sadržavao 16 znakova. Postojalo je nekoliko njegovih
verzija, a jedna od najpoznatijih i najrasprostranjenijih bila je ona danska,
koju su koristili i Vikinzi. Također se razvija i gotski futhark sa 24
znaka. Njega je pokušao izmijeniti misionar Ulfila, no tek su njegovi učenici
uspjeli pokrstiti dio Gota. Goti su bili jedan od prvih naroda koji je koristio
rune. Najstariji zapis cjelokupne runske abecede ugraviran je u gotskom
spomeniku koji se naziva kamen Kylver.
Od 5000 runskih zapisa do sada otkrivenih, većina ih je nađena u Švedskoj, gdje
su uvelike korišteni u vikinško doba u pisanju nadgrobnih natpisa. U nekim
predjelima rune su obilježene kao poganske, a negdje su imale blagoslov Crkve.
U anglosaksonskoj Engleskoj primjerice, runske spomen ploče su se pojavile tek
u kršćanska vremena. No, na gotovo svim područjima Crkva je rune pokušavala
iskorijeniti, kao i svaki drugi znak poganstva.
Germani su poznavali i legendu koja govori o postanku runa. Prema
legendi, bog smrti, mudrosti i čarobnjaštva Odin otkrio je rune preko
mukotrpne samospoznaje. Ranio se svojim moćnim kopljem Gungnirom i
obješen za noge visio je devet dana i devet noći na Yggdrasilu kao na
vješalima, gledajući u ponore Niflheima i razmišljajući o misteriji runa.
Njegova žrtva je bila danak za pridobivanje značenja tog božanskog znakovlja.
Sa svojom patnjom, Odin je pridobio znanje o misteriji runa, a s tom mudrosti
je zadobio moć nad svime; dospio je u svijet onkraj smrti i tako stekao nadmoć
nad smrti. Ista pripovijest kaže kako je Odin izrezivanjem i slikanjem runa
mogao tijela na vješalima povratiti u život. Zanimljivo je što je ta Odinova
povezanost s vješalima sadržana u staronorveškoj riječi alruna. Ta riječ
označava biljku mandragoru, jednu od najvažnijih magijskih biljaka. Vjeruje se
da mandragora, s korijenom koji izgleda poput ljudskog tijela, vrišti kada je
se čupa iz zemlje, te da raste ispod - vješala. Nju su u ritualima
primjenjivali i stari Germani.
|
