|
IKONE DEMONOLOGIJE I BARJACI POSTMODERNIZMA
Makedonska fantastika
Slavko Janevski
Rođen 11.1.1920. u Skopju, umro 2000. Poznat kao urednik mnogih književnih
časopisa (Nov den, Sovremenost, Horizont) i iznimno raznovrstan pisac (pjesnik,
prozaist, dramaturg).
Ovaj nevjerojatni fantastičar se, kako piše u jednom radu koji proučava njegova
djela i mitske koncepte u njima, dosljedno pridržavao mota da se povijest
jednog naroda ne doznaje isključivo kroz zapise i činjenice, već i kroz
legende, mitove i priče, te da narodna predaja ima korijenje koji su dublji
nego sam život.
Shvaćanja mitologije kao "psihologije
naroda" unutar čijih se metaforičkih koncepata kriju mišljenja, shvaćanja,
društveni odnosi i društvena stratifikacija jednog naroda kao i svi fenomeni
ljudske psihe, emocija i strahova, Slavko Janevski upotrebljava mitske koncepte
i svojevrsnu mitopoetiku unutar svih svojih djela, čak i onih koji se ne bi
mogli smatrati fantastikom.U njegovim pričama i romanima isprepliću se
stvarnost i mitovi i to na taj način da se čini kako ne postoji ništa „realnije
od mita, niti fantastičnije od stvarnosti“. (citat)
Uviđajući u mitu ne samo povijesno-psihološku
vrijednost, već svojevrsnu bezvremensku aktualnost, on, kao mnogi mitolozi,
ističe važnost mitologije u suvremenom društvu i mogućnost da se mijenjanjem
mitskih koncepata iz najranije kolektivne podsvijesti čovječanstva može
utjecati na budućnost svijesti ljudskoga roda. Samim time, ne priklanja se
ideji o degradaciji mitologije i njene suprotnosti s realizmom koja je trend ne
samo u općenitoj, već i fantastičnoj književnosti, te se ne boji progovarati
kroz ovaj najiskonskiji simbolizam ljudskoga roda koji je prapočelo svake umjetnosti
i ljudske djelatnosti. Karakteristični elementi makedonske fantastike mogu se
pronaći i u njegovom stilu, kao i u stilovima nekih drugih velikana književne
fantastike, ali zanimljivo, voljela bih povući paralelu s makedonskim glazbenim
darkwave/gothic pokretom koji je započeo u 80-tima i predstavio se u nekoliko
valova i danas poznatim bendovima kao što su Mizar, Anastasija, Kismet,
Alexandria, Vermilion Deviate i sl. iz čije se poezije mogu iščupati svojevrsna
zajednička svojstva unikatnog shvaćanja i izražavanja unutar područja
fantastike karakterističnog za narod zemlje mojeg podrijetla: izraženi elementi nadrealizma, ekspresionizma, miješanje osjetila, izrazito
antropomorfiziranje prirode, sinestezija, te mitiziranje i mistificiranje
izražavanja; mitopoetika i prizvuk drevnog u stilu pisanja koji je gotovo
religijsko-mističan, karakteristični naslovi priča koji zvuče ili kao
nadrealističke složenice (Pasje raspeće, Mirakuli grozomore, Gospodar vječnog
psa, Alkemijska ruža...), ili kao naslovi iznimno drevnih, starovremenskih djela.
(Slovo o zmiji, Legije svetog Adofonisa...) te korištenje staroslavenskih izraza
i anahronizama u samom stilu pisanja. (npr. …tvojta duša gladna e za šepot…tolku slepi oči za pogled žedni
se…taa se smee kako zorite nebudni…nišani gore v nebo i zamolkni vo
tišina…gradot e nem na moite povici…stanavme lovci na nevidlivi zborovi,
istekuvam…
Tvoja duša gladuje za šaptom...toliko slijepih očiju žeđa za pogledom...ona se
smije poput nebudne zore...nišani gore u nebo i umukni u tišinu...grad je nijem
na moje povike...postali smo lovci na nevidljive riječi, istječem...Mizar)
Vermilion Deviate; (ostanav da igram so kapka svetla noќ, vo gradot na
ludite… ostao sam da se igram s kapljom svijetle noći u gradu ludih...)
(…v crvjalnik sušt ne spušti sred zmiji i škorpiji- Anastasija)
(Na rekah vavilonskih...)
S. Janevski; (prijevod B. Pavlovskog)
Ratnici ostaviše svoje oči na bojištu i svatko se s po jednim ugojenim orlom na
tjemenu naseli kraj dvaju jezera...
S neba padaše snijeg poput prhuti s divovske glave bez ušesa, led sa zubima
lasice kidaše maglene žile...
Pod beživotnim žilama oborena stabla sklonio se očaj i sazidao crnu kulu od
svojih uspomena.
Susreo je i prepoznao čarobnjaka koji mu je svezao snove u uzao, odveo ga na
nepostojeću kulu te ga strmoglavljivao u bezdane agonije. Čarobnjakove oči
izgledale su kao dvije sklupčane zmije. Mogle su skočiti s lica sa stotinama
bora i zariti mu zube u grlo.
Zanimljivo, dok je hrvatska moderna fantastika, počevši od fantastičara 70-tih
iznimno popularno-suvremeno pisana (što je nastavljena tradicija i hrvatskog
fantasyja), dakle zapadni Balkanci pišu lokalnim, vulgarnim, modernim i
popularnim jezikom, priče su ili iznimno suvremene tematike ili prepjevi
sadržaja stranih djela ovog žanra; makedonski fantastičari njeguju arhaično,
mitološko i gotovo religijsko pisanje s izraženim elementima ekspresionizma,
nadrealizma i mitopoetike.
Poznatija djela S. Janevskog svakako su trilogija Mirakuli grozomore (Legije svetog
Adofonisa, Pasje raspeće, Čekajući kugu), Čudotvorci, Iza tajnih vrata, Devet
kerubinovih stoljeća...
Trilogija Mirakuli grozomore pripovijest je o četrnaestom stoljeću u
makedonskom selu Kukulino (koje se nalazi na pupku Zemlje) viđena kroz oči
vampira Borčila. U prvoj knjizi selo opsjedaju legioni sv. Adofonisa koji je
navodno štakorski vođa (knjiga počinje najezdom štakora) utjelovljen u
ljudskome tijelu i njegove žene, vještice Rahile. U sljedećih stotinu godina, osim
Kuge, selo će iznenaditi i prodor Osmanlija na makedonski teritorij. Promatrajući
zbivanja, Borčilo se prisjeća i svojeg života. Već je stoljećima
vampir, sudjelovao je u gusarskim pohodima i putovao svijetom. Iako su okviri
pripovijesti geografski i povijesno točni, priča je ipak smještena u mitski
krajolik, viđena kroz oči nemrtvog pripovijedača, što nameće pitanje je li
Makedonija o čijoj povijesti priča Janevski uistinu ova koju ljudi našega
svijeta poznaju ili možda neka alternativna, paralelna fantazmagorija?
Vlada Urošević (1934- )
 Autor kojeg volim nazivati
balkanskim Borgesom, profesor na Filozofskom fakultetu u Skopju, predavao i na
pariškoj Sorbonni. Osim književnošću, bavio se i književnom kritikom i
esejistikom (njegova teoretičarska knjiga o fantastici; Demoni i galaksije),
pisao je romane, priče, pjesme, putopise, eseje i znanstvene radove.
Djela: Znaci, Lov na jednoroge, Okus bresaka, Dvorski pjesnik u stroju za
letenje, Aldebaran, Mitska os svijeta, Demoni i galaksije, Sanjač i praznina,
Hipnopolis...
Njegov roman Okus bresaka njegovo je najpoznatije djelo. U
pitanju je priča pisana jezikom pripovjedača (mladića i djevojke koji se nikada
ne upoznaju, iako imaju osjećaj da se oduvijek znaju) koji imaju vrlo zanimljivu
percepciju stvarnosti. Zapravo, gotovo da se poistovjećuju sa zemljom, vremenom i
bogovima. Završetak romana, gdje arheolog primjećuje da je djevojčin lik iznimno
sličan liku na kovanici koju su pronašli, možda i sugerira nešto slično.
Priče makedonske fantastike priče su koje pokazuju stanovitu sličnost s opusom
Borgesa i Lorda Dunsanyja. U kojima Prilika i Sudbina igraju šah s figurama
bogova, susreću se ljudi iz različitih vremena, Rimbaud pronalazi egipatsku
kulu s čijeg se vrha vidi svijet, a nepoznati pjesnik prodire u svijest kule
razrušene od Saracena u kojoj se uvijek ponavlja isti prizor njihovog napada,
duhovi oslijepljenih Samuilovih vojnika vraćaju se svakih deset godina na
Belasicu ne bi li uz pomoć cvjetova ivanjskog cvijeća progledali, ohridske
ikone sadrže kabalističke i hermeneutičke magijske simbole, dok Amerikanci lete
iznad Balkana tokom Drugog rata, u makedonskoj zabiti se odigrava ritual kulta
Mitre u ostacima drevnog hrama, vampiri i alkemičar Calid ibn Yazid imaju veze
s potresom 1963., vračara uzgaja drvo u čijem se korijenu nalazi po jedno srce
mrtvih, prelijepa boginja Sotona krije se iza ikona bogorodice u pravoslavnim
crkvama, a na kostima kitova nalazi se poruka o tajni Atlantide...
Neki noviji pisci fantastike zastupljeni u zbirci
profesora B. Pavlovskog, antologiji makedonskih fantastičnih priča
"Gospodari labirinta" (koja mi je poslužila za podatke o
bibliografiji i biografiji pojedinih pisaca): Bogomil Đuzel, Ljiljana Beleva,
Gordana Mihailova-Bošnakoska, Zoran Kovačevski, Vase Mančev, Katica Ćulavkova,
Aleksandar Prokopiev, Kim Mehmeti...
Ono što je vrlo zanimljivo u makedonskoj književnosti
jest zapravo apsolutni nedostatak fantasyja. Uistinu, niti ja niti moji
prijatelji koji ondje žive nisu čuli za makedonsku tipičnu fantasy knjigu. Jest
da poznajem djevojku koja trenutačno piše fantastični roman, ali u pitanju je također
pripovijest o Makedoniji negdje oko 19./20.stoljeća, no s okvirnim konceptima
slavenske mitologije prožete narodnim običajima. Ono što ovdje imamo jest fascinantan primjer „autentičnog fantastičnog
izražaja“ koji se odbija mjeriti s nametnutim stranim kriterijima. Kako sada
stvari stoje, Makedonija nema namjeru dati svoju verziju Tolkiena ili Martina. Na
svu sreću!
Srpska fantastika
Milorad Pavić rođen je 15.10.1929. u Beogradu. Poznati srpski prozni pisac,
povjesničar srpske književnosti 17-19. stoljeća,
stručnjak za barok i simbolizam, prevoditelj Puškina i Byrona, profesor
univerziteta. Član je Srpske akademije znanosti i umjetnosti od 1991. godine.
Preveden na mnoge svjetske jezike i nominiran za
Nobelovu nagradu, Pavić je jedan od poznatijih jugoslavenskih fantastičara u
svijetu. Njegova supruga Jasmina Mihajlović također je spisateljica, a od nje
sam pročitala samo izvrsnu kratku priču „Tri stola“ objavljenu u zajedničkoj knjizi koju je izdala sa
suprugom pod nazivom „Dve kotorske
priče“.
Bibliografija: Gvozdena zavesa, Konji svetoga
Marka, Duše se kupaju posljednji put, Predio slikan čajem, Unutrašnja strana
vjetra, Posljednja ljubav u Carigradu…
Njegovo najpoznatije djelo kojim je stekao svjetsku
slavu jamačno je roman Hazarski rečnik.
Ovaj roman, pisan kao rječnik tj. leksikon, sastoji se
od tri dijela, tj. izvora o neobičnom narodu Hazara; kršćanskog, židovskog i
islamskog jer su sve tri religije slale delegacije u svrhu privlačenja Hazara (s
originalnom religijom lovaca na snove princeze Ateh), na svoju vjeru. Sekta
lovaca na snove, predvođena besmrtnom princezom koja je izgubila tjelesni
spol, bavi se lovom na elemente koji se ponavljaju u snovima određenih ljudi ne
bi li ponovno, sakupivši te elemente, ujedinili i rekonstruirali tijelo prvog bespolnog
čovjeka koji je držao ulogu anđela iznad serafina (prisutni kabalistički
motivi, kao i kod Borgesa i Uroševića).
Ovaj je roman pisan u duhu postmodernističke
fantastike, što znači da se sastoji od mnoštva kvazi-povijesnih, ali uvjerljivih
podataka, uvrnute mitologije i gotovo bizarnih, nadnaravnih preokreta, a podaci
koji izostaju unutar jednog od tri dijela rječnika odgonetavaju se u
drugom.Također, postoje muška i ženska verzija knjige koje se razlikuju tek u
jednom sitnom dijelu koji se preklapa i nadopunjava nakon što se pročitaju obje
verzije tog djelića. Radnja je smještena u razdoblju od 1689. do 1982.
Moram priznati da je ovaj roman najduže djelo postmodernističke
fantastike koje
sam ikada čitala jer je uistinu prilično teško zadržati taj duh
neočekivanosti
i miješanja stvarnosti na „duge staze“, što je vjerojatno razlog
kratkoće većine
djela ovoga žanra. Ono što bi vrijedilo istaknuti kao upozorenje
ljudima
nenaviklima na ovakav tip fantastike jest da postmodernistička
fantastika NIJE
fantasy. Nikada ne obrađuje teme borbe dobra i zla, povijesne avanture
kraljeva, ratnika ili njihove dvorske i političke spletke.
Postmodernistička
fantastika bavi se temama kao što su propitkivanje stvarnosti,
izvrtanje
povijesno-religijskih činjenica u filozofske, socijalne ili jednostavno
maštovite svrhe. Elementi fantastike najčešće su u obličju mitološke,
metaforičke
simbolike, često bizarni, nadrealistični i ekspresionistički. Ako ste
slučajno
došli do nekog od ovih djela i nije vam se nimalo svidjelo, što je
moguće ako ne
spadate u kategoriju ljudi koji su toliko čitali fantasy da im je
dozlogrdio, vratite knjigu natrag na police i okrenite se ponovno
fantasyju. Za
nekoliko godina, kada pročitate još gomilu fantasyja i shvatite da
epic, heroic, historic i sve ostalo, nakon što pročitate dovoljno
količine raznih
autora uglavnom postane vrlo predvidljiv i uobičajen, ponovno se
vratite
postmodernizmu. Tko zna, možda ćete tada biti vrlo zahvalni na
postojanju ovog
žanra. Ljepota ove vrste fantastike jest u tome da bez obzira koliko
različitih
autora pročitate (Borges, Chesterton, Eco, Angela
Carter, Janevski, Urošević, Pavić) svaki od njih iskombinirat će svoje
mitološko-povijesno-osobne elemente na posve svoj i uvijek iznova
nepredvidljiv
način, baš kao što svaki čovjek, iako dijelimo naizgled istu stvarnost,
posjeduje
svoj specifičan pogled na nju i sve ono što nas okružuje.
Borislav Pekić
"Svijet malih ljudi na velike istine nikad nije spreman. Čak i papa bi se
smrtnički uplašio ako bi mu se dokazalo postojanje boga." (Bjesnilo)
"Kad čovjek ostane u mraku, ne traži onoga ko je ugasio svijeću, nego
drugu svijeću." (Bjesnilo)
"Ogledalo je manje tu da nam pokaže ono što je ispred njega, koliko da
sakrije ono što je iza njega." (Atlantida)
"Apsolutna sloboda moguća je jedino van razuma, u ludilu. Samo u ludilu
sve je moguće." (Atlantida)
"Čovjek uvijek radi protiv sebe. To je u njegovoj prirodi."
(Atlantida)
Borislav Pekić rođen je 4.2.1930. u Podgorici (Crna Gora), a umro u Londonu
1992.
Bibliografija: Vreme čuda, Besnilo, Atlantida, Uspenje i sunovrat Ikara
Gubelkijana, Zlatno runo, Novi Jerusalem, Godine koje su pojeli skakavci…
Tematika kojom se bavi zanimljiva
je kombinacija povijesti, trilera i fantastike. U Atlantidi obrađuje
tematiku u kojoj pravi ljudi dolaze upravo s tog mitskog kontinenta i imaju
nadnaravne moći, ali većina ljudi našega svijeta zapravo su androidi s
programiranim čipovima u glavi, dok su pravi ljudi, Atlantiđani, vrlo malobrojni i
rasuti po svijetu.
Iako to nije njegovo
najpoznatije djelo, jedino što
sam od njega uspjela pročitati jest zbirka pripovjedaka Novi Jeruzalem.
Podijeljena je u pet cjelina koje predstavljaju elemente (vatru, vodu,
zemlju, zrak
i metal), a svakom su elementu pridruženi tipovi ljudskih duša koji su
predstavljeni prototipom glavnih likova. Tako je prva priča o solunskom
umjetniku u srednjem vijeku, druga o engleskom inkvizitoru 17.st, treća
o pisaru za vrijeme Francuske revolucije, četvrta o beogradskom
pjesniku nakon Drugog
rata, a peta o znanstveniku futurističke zajednice
u kojoj su ljudi programirani i nema prijestupa ni nezadovoljstva. Sve priče
povezuje ispreplitanje istih okolnih elemenata, odnosno, predmeta koji se
ponavljaju kroz njihov interijer, snove ili vizije.
Mirjana Novaković; Strah i njegov sluga
Rođena 1966., dakle relativno mlada u odnosu na dosad spomenute autore.
Nažalost, ovo nisam imala prilike pročitati, ali zvuči mi strašno zanimljivo. Slijedi uvid u jedan kritički osvrt pronađen na internetu:
U razvijanju sižea autorka romana Mirjana Novaković koristi se širokim
dijapazonom književnih citata koji se kreće od Homera i naših narodnih pesama,
preko Servantesa i Gogolja, do Bulgakova, Pekića i Pavića. Među njima se
posebno izdvajaju dva uzora: jevanđeoska priča o Hristovom stradanju i
folklorno-fantastična Glišićeva novela Posle devedeset godina o lovu srpskih
seljaka na vampira Savu Savanovića.
Kada neko ko piše roman o istrazi glede pojave vampira (Save Savanovića, of
course) u Beogradu prve polovine osamnaestog veka, pod austrijskom okupacijom,
u to uplete ne samo đavola nego i Simpatiju za đavola Rolingstounsa, onda,
bogme, imamo posla ili s piscem koji je definitivno pobrkao lončiće, ili s onim
ko veoma dobro zna šta radi; srećom, Mirjana Novaković spada među one druge. U
romanu Strah i njegov sluga, malčice pozamašnom za današnje književne fast food
standarde – blizu 300 stranica – Novakovićeva vešto i lepršavo, idejno i
značenjski prebogato no ne i celomudreno, plete priču o pojavi vampira Tamo
Negde Dole, na vazda mračnom Balkanu (koji je, zar ne, njihova postojbina),
priču u kojoj se mešaju horror i fantasy obrasci s postmodernističkim
poigravanjem svakovrsnim citatima i referencama, ama bez endemske domaće
postmodernističke gnjavažnosti, priču u kojoj je istorija-izvrnuta-naglavačke
mizanscen za humorno, prijatno povlačenje čitaoca za nos: taman što se navikne
na jednu "podelu uloga", taman što formira svoj "horizont
očekivanja", čitalac biva odvučen na neku sasvim drugu stranu.
Đavo, jedan od dvoje naratora, posve je antropomorfno
biće, zapravo ga je teško razlikovati od čoveka: jede, pije, puši hašiš, umara
se, spava, znoji se i – boji se vampira! Otkud to? Prirodno: ako postoje
vampiri, onda mrtvi oživljavaju; ako mrtvi oživljavaju, onda dolazi Strašni
sud; ako dolazi Strašni sud, s đavolom je svršeno (on nema svog Koštunicu da ga
štiti...).
Zato nečastivi, u obličju grofa Ota fon Hauzburga
(ovo je ime jedna od tipičnih, nenametljivih Novakovićkinih istorijskih
aluzija, sa ili bez "poruke"), lažnog izaslanika bečkog Dvora, dolazi
u Srbiju – s Novakom, svojim srpskim slugom, kojeg je pokupio negde po
peštanskim prčvarnicama – da se uveri u pravu istinu u pričama o pojavi vampira
u toj egzotičnoj Donjoj Zemlji, tek otkrivenoj ispod viševekovnog osmanlijskog
vela koji sve prekriva zavodljivom, ali za Zapadnjaka opasnom mistikom. Beograd
ranog osamnaestog veka podeljen je na "nemački" – što će reći
zapravo: evropski, hrišćanski, "beli", "svetli" – deo, i na
ono Mračno Drugo, što je izvan zidina Grada, na Unter Racenštat, područje izvan
princ Evgenijeve linije, kojim kroz noć i maglu tumaraju vampiri, drumski
razbojnici i bezlični, jednoobrazni, nevažni srpski i turski domoroci. Đavo/Fon
Hauzburg dolazi na dvor austrijskog Regenta Srbije; regentova žena, princeza
Marija Avgusta Turn i Taksis, drugi narator, autentična "krštena
duša", vodič je, i đavolov i čitaočev, kroz svet "austrijskog"
Beograda. Prepričavanje zapleta – a o "raspletu", uslovnom, da i ne
govorimo – daleko bi nas odvelo; dovoljno je reći da đavolu deseterac spasava
život! Novakovićeva je kroz ceo roman preplela mnogobrojne (para)biblijske
epizode, inicirane neprekidnim đavolovim samopreispitivanjem, njegovom
grčevitom potrebom da ironizira Hrista (kojeg zove Krezubi); dajući sebi
slobodu da u svojim visprenim usputnim aluzijama – koje su posebna nagrada
raspoloženom čitaocu – ukine linearnost vremena i ostale trice i kučine,
Novakovićeva pliva od Novog zaveta do Vitgenštajna, od Dantea do R.E.M.-a, od
"Glave šećera" do Crnjanskog (u izobilju). U isto vreme, Novakovićeva
priča apokrifnu storiju o jednom Beogradu za koji se današnjem Beograđaninu
čini da je apokrifna varoš, jer od nje gotovo ništa nije ostalo: to je
deorijentalizovana varoš puna katedrala koje su izgradili Austrijanci, da bi ih
zatim srušili kada je Regent prodao Srbiju nazad Turcima... I ako je još negde
ima, onda postoji samo u onom htonskom svetu kojim dan-danas lutaju neupokojeni
save savanovići brdovitog Balkana, o kojem Mirjana Novaković piše s vedrom,
ironičnom nežnošću, onako kako se već piše o nečemu što je drago koliko je i
ludo; o nečemu gde čak i đavo u jednom momentu okači krst oko vrata!
T.P.
|
