U siječnju ove godine u kina nam je stigla animirana ekranizacija staroengleskog epa o geatskom junaku Beowulfu koji dolazi na dvor danskog kralja Hrotghara kako bi spasio njegov narod od čudovišta Grendela. Taj film redatelja Roberta Zemeckisa nije baš vjerno preneseni ep, no prepun je spektakularnih akcijskih scena. Preko 150 milijuna dolara utrošeno je da bi smo dobili mješavinu akcijskog filma, animirane bajke i video-igre. Gledajući foršpane, moram priznati da nisam baš bio oduševljen idejom 3D animiranog filma, međutim, bio sam u krivu. Nije me toliko oduševila glumačka postava koju predvodi Anthony Hopkins u ulozi starog kralja Hrotghara, John Malkovich kao njegov savjetnik Untfert te Ray Winston kao junak Beowulf, već činjenica da film ima priču! Za razliku od većine filmova koje dobivamo iz Hollywooda u zadnje vrijeme, prepune akcijskih scena i specijalnih scena s tankom pričom koja je nadasve predvidljiva i toliko puta prožvakana da boli glava, «Beowulf» ima sjajno razrađen odnos među likovima, i zanimljivu priču.

Trebalo je desetljeće da se djelo Neila Gaimana i Roberta Avarya prenese na veliko platno. No, mislim da je sve to zajedno pobijedila zanosna Angelina Jolie u ulozi Grendelove majke, koja se pojavljuje u nekim scenama digitalno obrađena, te izgleda gola. To je glumicu najviše šokiralo, što su  bez njenog znanja njezin lik «preuredili». Glumci su većinu snimanja proveli u plavim odjelima, kako bi se kompjutorski poboljšao njihov izgled, stavila maska čudovišta (poput Golluma u trilogiji Gospodara prstena) i smjestio u film. Odnosi među likovima su fenomenalno odrađeni, kao primjer napetost u odnos Hrotghara sa svojom mladom ženom Wealthow (Robin Wright-Penn), izražena vjernost i prijateljska povezanost Beowulfa i njegovog rođaka Viklafa (odličan Brandon Gleeson)  ili odnos Grendela sa svojom majkom koji je jeziv i zavodljiv na svoj način. Grendel (glumi ga fantastični Crispin Glover) nije prikazan kao bezumno čudovište (iako fizički odurno), već kao stvorenje koje treba sažalijevati zbog svoje nesreće. Jedno od najugodnijih iznenađenja svakako je glavni lik, Beowulf. Mislim da je Ray Winston  sa svojim snažnim glasom i odličnom glumom pogodio u srž samog lika. Nije prikazan kao skromni junak već kao umišljeni, arogantni heroj koji je odličan u poslu koji radi, te ima potpuno pravo biti takav kakav jest. Jedina zamjerka liku nije gluma, već digitalna greška u njegovoj estetici jer se Beowulfove oči uopće ne miču, dok rad usta nije baš savršen te je ispalo kao loša sinkronizacija. Sve je to nezamjetno i u potpunosti razumljivo s obzirom na novost ovakvog snimanja.

U prilog im ide i fenomenalan izgled zmaja i njegove kretnje te mijenjanje kutova kamere tijekom leta. Zahvaljujući stručnosti scenarista, film također obrađuje jednu priču koja nije u prvom planu, a to je propadanje nordijskog mnogoboštva te polako, ali sigurno preuzimanje katoličanstva, kojim se označava kraj jednog doba i početak novog. Što se tiče filmske glazbe, kompozitor Alan Silvestri bio je standardno dobar, dokazujući da je među 10 svjetskih filmskih kompozitora današnjice. Dok se nekima ovakav digitalno obrađen film neće sviđati, moramo se zapitati je li došlo vrijeme nove filmske produkcije, jer su ovim filmom pokazane velike mogućnosti!