Bio je prvi dan proljeća, kad Valvid odluči provesti svog unuka Lekovika dolinom gorostasa koja je  ležala južno od Uspavanih planina. Sjedokosi starac dobro je znao rijetke želje svog unuka, a jedna od njih bila je da projaše kroz tu široku dolinu koju od rođenja uz veliko divljenje promatra s prozora njihove kolibe što je bila smještena na istočnim obroncima Uspavanih planina.

Jutro je bilo prohladno, ukrašeno veličanstvenim zrakama tek uzdizučeg  mladog sunca. Osedlali su svog masivnog, crnog konja i pripremili nešto sušenog mesa u omanju torbu kako bi u podne mogli ručati.

Strmi puteljak vodio ih je polako između golih i zelenih brdašca s kojih bi tek povremeno odbljesnula kakva bijela stijena. Trebalo je mnogo kraće nego što se je Lekovik uopće usudio nadati i već su bili izišli na obale tog, njima nepreglednog, zelenog kraljevstva.

Riječi su zadržali za sebe jer su, smatraše tako obojica, one ionako nepotrebne u svoj toj ljepoti nesebično prostrtoj pred njima. Valvid podbode masivnog vranca, a Lekovik čvrsto obgrli rukama svog djeda, jedino što je ikad imao. Galopirali su brzo, vijorećih kosa, preko zelene trave gazeći mnoge plitke rukavce Umornih rijeka koje su ovdje tekle već toliko mnogo usahlih i od zaborava prokletih vjekova. Drevne, a opet tako mlađahne, riječice sjajile su srebernkastom svjetlošću. Kao da su tekuća zrcala u njima se je mogao vidjeti jasan odraz Uspavanih planina čiji su se vječno bijeli vrhovi ponosno isticali dalje na sjeveru, i ništa se nije čulo između to dvoje predivnih dijela prirode osim odjeka snažnog galopa i krikova golih vjetrova.

Valvid snažno potegne uzde ka prsima i konj se zaustavi pored dvaju zaobljenih kamena što su ležali usamljeni na čistini između dvije tihe riječice.

”Ovdje čemo odmoriti i jesti” – reče unuku i pomogne mu da siđe s visoke životinje plemenita držanja.

Dok je gutao posljednje komade suhog mesa, Lekovik je kroz svoje plave oči s užitkom promatrao masivne planine koje su čuvale sve puteve prema dalekom sjeveru i mnogim neotkrivenim zemljama koje bi jednom htio posjetiti. Okretao je glavu s istoka prema zapadu i nije se mogao nauživati ljepote koja ga je okruživala i čij je dio on, barem zakratko, bio. Zatvorio je oči kako bi uživao u blagome vjetru na svom rumenom licu i tihu žubornju tih Umornih rijeka. Gotovo ih je sve mogao zamisliti kako izviru iz najmračnijih dubina Uspavanih planina počinjući svoj dugačak put prema jugu, dan za danom, vijek za vijekom.

”Najveći pustolovi putuju zatvorenih očiju – prekine ga djed u razmišljanju – tako dospiju u zemlje neuhvatljive nogama smrtnika”

 ”Ljudske misli doista su najplemenitiji putnici, za njih ne postoje prepreke, potrebna im je samo hrabrost” – reče mu kroz umirujuć osmjeh, pa ga odmah ponudi gutljajem medovine iz miješine.

”Djede, kakvo li je ovo kamenje?” Upita ga dječak osvježen velikim gutljajem slatkogorke tekućine.

”Jednom!”- otpočne vedro Valvid, jer obožavao je pripovijedati svome unuku - dok sam ja još bio tvojeg stasa, ratovali smo s narodom koji je živio u hrastovim šumama nedaleko odavde. Harastov rod zvaše sebe, bijahu hrabri i plemeniti, gordi suparnici. Naša borba trajaše dugo, pokoljenja ginuše u našoj međusobnoj borbi za ove zemlje kojima sada pripadamo. Naposlijetku ih pravedno pobijedismo, a taj čestit rod nestade s lica ove naše majke zemlje. Srećom, nekoliko od posljednih Svaruninh sinova, kako još sebe nazivahu, ispričaše putnicima iz dalekih zemalja mnoge od svojih legendi od kojih neke sretno dođoše i do nas. U njihovu čast ja ču sad pripovijedati njihovu legendu koju oni s koljena na koljeno prenosiše svojoj djeci, legendu o Pwyrmiru usamljenome, ocu pobune i gospodaru gorostasa kako ga u zaboravljenim vremenima nazivaše.

Dok je još vladao led i svijet se tek bio budio u ovim krajevima, podno ovih planina, lutao je moćan gorostas imena Pwyrmir. Bio je vrlo tvrdoglav, i u stalnoj svađi s bogovima koji ga na kraju odluče kazniti zbog toga. Njegovo breme bilo je da nikad više nesmije ugledati sunce, jer ako to učini njegove oči postale bi kamen. U tim vremenima skrivao se je u tad još uvijek mladim pećinama Uspavanih planina.

Ta kazna bila ga je toliko razljutila da se odlučio osvetiti Beresu, jednom od dvojice koji su ga bili kaznili. Beres je svaki prvi dan proljeća obilazio rijeke, potočiće i jezera kako bi im pomogao da se oslobode leda. Pwyrmir je to znao te ga je pričekao skriven u jednoj većoj pećini iz koje je tekla omanja rijeka.

Beres je svojim toplim dahom odledio riječicu, a skriveni gorostas je odmah nakon toga puhnuo svojim ledenim kako bi ju ponovo zaledio. Beres je pobjesnio, pomisli tko li se to usuđuje prkositi bogovima. Nije se bio sjetio Pwyrmirova imena jer za njega već mnogo vjekova nitko nije bio čuo. Uzdignuo je svoju narančastu bujnu bradu te se je zaputio u unutrašnjost pećine. Pwyrmir koji je čekao skriven iza velike stijene pričeka da se mladi bog približi rubu velikog ponora koji je bio neprimjetni razjapljen odmah do izvora. Stao je tik do ruba, a tama ga je bila potpuno okružila.

Tko li to prkosi Beresu okružen ovom neprivlačnom tminom kad ga vani očekuje predivno i mlado proljetno sunce!? Izgovori naglas.

Onaj čije su oči osuđene da više nikad ne ugledaju danje svijetlo! Izgovori gorostas silovito te odmah bez i najmanjeg okljevanja gurne iznenađenog boga u ponor. Pwyrmir! Je bilo zadnje što je Beres uspio izgovoriti dok je bespovratno padao u mračne dubine Uspavanih planina.

Nakon mnogo proteklih zima, jedne tople noći Pwyrmir izađe kako bi uživao na mjesečini. Baš kad se je namjeravao vratiti u svoje skrovište ugleda predivnu djevu kako naga obasjana mjesečevim sjajem pleše u dolini. Uživao je u tom prizoru.

Ljepša je od svakog sutona, i svake zore za kojima toliko žudim! Izgovorio je zaneseno. Polako se spustio niz brdo, kako bi ju upoznao, ili kako bi se barem uvjerio da je stvarna. Svaki pokret bio mu je spor i nježan. Nije htio da se jedno tako krhko tijelo preplaši njega, ogromnog i sirovog. Djeva se nije obazirala na Pwyrmira koji joj se sad već bio sasvim približio. Plesala je ukrug oko njega, a gorostas ju je nasmješen pratio pogledom.

Imaš predivne oči, izgovori djeva odjednom, a div protrne jer nikada mu nitko ništa takvo ni išta slično nije bio rekao. Dotaknula je svojom bljedom rukom njegovo oštro lice. Koje li su boje upita ga? No div je samo skamenjeno šutio. Zelene, mislim, ili plave. Odgovori joj neuobičajnjeno uplašen za jednog ledenog diva. Dok je prkosio bogovima nije osjećao nikakav strah, a sada je stajao ovdje pred djevom gotovo upola manjom od njega i osjećao ga je, prvi put u svom dugom postojanju.

Htjela bi ih vidjeti na danjem svijetlu, tako ću moći vidjeti koje su stvarno boje. Izgovori djeva to svojim umirujućim, nježnim glasom. On uputi pogled prema tamnom nebu ispunjenom zvjezdama.

Ne! To nažalost neće biti moguće! Žao mi je djevo ali morat ću vam uskratiti tu želju, jer jednom davno proklet sam od njih, izgovori to gorostas nakostriješenih obrva i tužnih očiju.

Ah, zbog njih! Oni su uvijek u sve umješaju. Ohrabrujuće djeva uputi riječi rastuženom Pwyrmiru. Ja ti mogu pomoći, naravno ako želiš, i onda bih mogla vidjeti tvoje oči.

Ali djevo, oprostite mi molim vas, jer ja nemogu vidjeti kako bi mi vi mogli pomoći. Oni tamo osudili su moje oći da više nikad ne ugledaju danje svijetlo, inače postat če sam kamen iz kakvog su jednom nastale! Sad mu je pogled bio uperen negdje prema istoku i prijetećem suncu koje ga je vrebalo negdje iz tame. Uskoro moram krenuti, moram se sakriti. Bio je to izgovorio otužno.

Rekla sam, ja ti mogu pomoći! Glasno vikne djeva, ali glas joj je još uvijek sadržao svu nježnost jednog takvog ljepog bića.

Oprostite, no ja doista ne razumijem, kako to? Upita ju zarumenjeni div.

Mlijeko mojih grudi razbija bilo kakvu kletvu bilo kojeg boga! Kroz čaroban smješak uputi djeva ukočenom gorostasu.

Kako li je sad samo Pwyrmir ostao zapanjen, spustio je pogled na njene izgledom hladne grudi. Samo je šutio, osjećao je neograničen strah, htio je njen ohrabrujuć poziv da kuša to mlijeko, a opet htio je nestati neprimjetno što naravno nije bilo moguće. Bio je itekako svijestan zore koja se bliži, moglo bi se reći bolno svijestan. Spustio je pogled prema njenim grudima, odlučio je pokušati, jer ionako ga ništa osim neprijateljski nastrojene zore ne očekuje.

Kleknuo je kako bi lakše približio usta tom izvoru njemu dosad nepoznate privlačnosti. Drhtao je kao uvenuli list na snažnom sjevernom vjetru. Usne gotovo da i nije osjećao, primaknuo ju je svojim velikim, grubim rukama k sebi.

Nesigurno je prislonio usne na njene grudi, i još nesigurnije je uvukao u sebe to slatko mljeko. Postao je sve pohlepniji, uzimao je sve više i više, bilo je jednom riječju neodoljivo! Po njegovoj tamnoj gustoj bradi slijevalo se ono što nažalost nije uspio usisati u sebe. Djeva je samo stajala i sa smješkom promatrala svoje neobično veliko dojenče.

Zora je bivala sve bliže, a gorostas se nakratko razveseli, kao da je dobio blaglosov svih sila ovog svijeta. Napokon ugledat će zoru!

Neočekivan i tup udarac u prsima sruši ga na leđa. Htio je upitati djevu koja se je i dalje smiješila što je to? No nije mogao izgovoriti ni riječi. Tijelo mu je polako postajalo sve teže i sve umrtvljenije.

Djeva se napokon pomaknula, kleknula je nad njega i jedva čujnim glasom izgovorila. Ja sam Svarun, majka Beresa. Tad je netragom nestala iz gorostasovog vidokruga. Čuo ju je kako negdje u blizini pjevuši svojim umirujućim glasom.

Zora je bila na pomolu, a Pwyrmir je uspio malo podignuti glavu prema istoku. Jarko svijetlo počelo je rasti, kao malo zdravo dijete. Tišina ga je okruživala, pomislio je da su se mir i ona urotili protiv njega. Osijetio je toplinu, zaplakao je. Napokon nakon toliko vjekova vidim zoru! Rekao je tišini jer jedino je ona bila uz njega. Suze su mu neumoljivo počele kliziti tijelom i udarati u vlati trave koja se ljeno njihala na laganom vjetru. Zplakao je još jače, samo zato da bi vidio kako sunce odsjajava u njima. Nije više uspio održati glavu, pala mu je nezaustavljivo na tlo. Zora je sad već bila sasvim rođena, a on je osjetio još jedan podmukao udarac u prsima. Nad njim su velikom brzinom prolazili bijeli oblaci.

Napokon vidio sam zoru! Bile su mu to posljednje misli. Oči su mu se ubrzo pretvorile u kamen, a tijelo mu je prestalo disati.

Svarun je sljedeći dan poslala svoje vukove kako bi ga raskomadali, i kako bi njegove ostatke raznjeli po svim stranama svijeta. Budući da su mu oči bile skamenjene vuci ih nisu mogli pomaknuti, tako da su one ostale ovdje sve do današnjih dana.

Lekovik je samo nepokretno zurio u skamenjene Pwyrmirove oči. Djedove priče su ga uvijek neobično veselile i istovremeno činile tužnim.

Valvid ustane i iz korica izvuče vitku oštricu sivkaste boje zauzdanu crnim balčakom okrunjenim srebernom kuglom. Pruži ga uz naklon svojem unuku, najdražem od svega što mu je ostalo u ovome svijetu.

Težak je djede – reče Lekovik – neznam mogu li ga držati. Svim snagama prihvati oštricu i primijeti kako i nije tako teška kako li je u prvi tren pomislio.

To je mač tvog oca, nosio ga je do samog kraja i sad dolazi tvoje vrijeme u kojem češ ga morati koristiti, jer ti si posljednji od naše loze. Reče mu tužnog izraza očiju, Valvid.

Kakav je bio moj otac, upita ga sramežljivo dječak. Visok i snažan, odvrati mu ponosno djed – baš kakav češ i ti jednom biti.

A moja majka? upita opet svog djeda. Plemenita i lijepa, baš onakva kakav ti već jesi. Odgovori mu jedva čujno, gotovo kroz suze.

Sine ja sam star, jako star i moje vrijeme dolazi svome kraju. Uskoro češ se morati brinuti sam za sebe. Jer život če ti krenuti brzo poput planinske rijeke u rano proljeće, no ne boj se! Već se samo prepusti i zaroni duboko ispod površine.

Ostanu još neko vrijeme u čvrstome zagrljaju, a tad djed još uvijek snažnim rukama podigne svoje unuče na konja i zajedno s njim odjaše prema Uspavanim planinama što su se već počele gubiti u tami nove noći.