Prema predaji antički Rim osnovan je 753. godine prije Krista. U vremenu od pet stoljeća Rim se od vojničke postaje na prijelazu preko rijeke uzdigao u dominantnu silu Apeninskog poluotoka. U tom je  vremenu dva puta bio okupiran od protivničkih vojski, i svaki put smogao snage da se oslobodi i još više uzdigne. Do 510.pr.Kr. državom, koja je obuhvaćala samo grad i okolicu, vladalo je sedam kraljeva.

Najranija povijest toga razdoblja obavijena je legendama i do današnjeg dana poznata samo u osnovnim crtama. Stanovništvo je bilo podijeljeno na bogate patricije (lat. patricii) i običan narod, plebejce (lat. plebis). Prema tradiciji, šesti kralj, Servije Tulije (Servius Tullus), podijelio je teritorij federacije Rimljana i susjednih Etrušćana i Latina, koji su tada bili pod političkim i vojnim utjecajem Rima, na 20 rodova koji su se zvali narod (lat. tribus). Vojno sposobni građani bili su podijeljeni na 150 centurija (lat. centum - stotinu) pješaka i 18 centurija konjanika. Po 25 vojnika iz svake centurije podizano je za rat.

Svi ljudi sposobni za nošenje oružja podijeljeni su u pet imovinskih klasa. Najbogatija prva klasa bila je naoružana i opremljena za rat kao teški grčki hopliti; kaciga, oklop za gornji dio tijela i štitnici za noge od bronce, mač, koplje i veliki okrugli štit. Najsiromašnija je bila peta klasa naoružana samo praćkama i lakim kopljima za bacanje. Vojska je tada imala 2000 ratnika prve klase, po 500 ratnika iz druge, treće i četvrte klase, i 750 ratnika pete klase. Sveukupno 4250 pješaka i 450 konjanika.

Rimljani su 510.p.K. zbacili posljednjeg kralja i proglasili republiku kojom su upravljali Senat i dva konzula. U ratu su konzuli bili vojni zapovjednici koji su izvan teritorija Rima imali neograničene ovlasti. Rim je, kao i Grčka, crpio vojnu snagu iz svoje antičke demokracije, odnosno društva slobodnih građana. Građanstvo je impliciralo politički ali i vojni status, odnosno vojnu obvezu. Pokorenim narodima Rim je priznavao djelomična građanska prava, a ako su pripadnici tih naroda migrirali u Rim, stjecali su status punopravnih građana.

Teret rata nosili su bogati slojevi društva. Rimsko građansko društvo pokazalo se vrlo vitalnim i, najviše zahvaljujući njegovu ustroju, Rim je preživio nekoliko velikih vojničkih poraza i katastrofa. Gali su 390.pr.Kr. porazili rimsku vojsku i, osim citadele Kapitola, Rim spalili do temelja. Samniti su pobijeđeni u dva rata, ali ne bez poraza 321.pr.Kr. u klancu Klaudina (Furculae Claudinae). Iz posljednjeg poraza izvučena su iskustva nakon čega je uslijedio preustroj vojske.

Kamilijeva legija
Drugi preustroj rimske vojske početkom 4.st.pr.Kr. dovodi se u vezu s diktatorom i herojem Kamilijem (Camillius). Otud se u literaturi može pronaći preustroj pod nazivom Kamilijeve reforme. U tom razdoblju javlja se i naziv legija (lat. legio) koji točno određuje vojnu postrojbu, iako je pojam mnogo širi. Legio ima nekoliko značenja - narod iz kojeg se podižu vojni obveznici, oni koji plaćaju porez i općenito vojska. U vojsci Tulija Servija centurija je bila administrativna jedinica iz koje su podizani vojnici. Međutim, Kamilije je organizirao vojsku (legiju) koja se sastojala od 60 centurija, s po dvije centurije okupljene u taktičku jedinicu manipulu (lat. manipulus - lit. snop ili rukohvat slame). Legija je zauzimala bojni složaj u tri crte sa po 20 centurija u svakoj. Između manipula bio je razmak toliko širok da je kroz njega mogla proći manipula iz susjedne crte prema naprijed ili prema nazad. Jednom manipulom zapovijedala su dva centuriona (stotnika).

U prvom bojnom redu djelovali su laki pješaci naoružani praćkama i lakim kopljima za bacanje, veliti (lat. velites, negdašnja peta klasa). U drugom redu, naoružani s poznatim rimskim kopljem za bacanje pilumom (lat. pilum), mačem gladijusom (lat. gladius) i zaštićeni velikim ovalnim štitom (lat. scutum) djelovali su hastati (lat. hastatus - kopljanik, negdašnja druga klasa). U trećem redu, naoružani kopljima za borbu (lat. hasta) i opremljeni kao hastati djelovali su trijari (lat. triarii - treći), roari (roarii) i acensi (acensi - lit. pričuva).

Malo je poznato o drugoj zaštitnoj opremi legionara. Uz velite, najslabije su bili opremljeni roari i acensi odnosno negdašnja četvrta i treća klasa. Povjesničari pretpostavljaju da su hastati i principi bili najbolje zaštićeni, te da su uz kacige nosili i djelomične oklope za tijelo.

Rimska legija 2.st.p.K.
Tijekom 2. stoljeća prije Krista legija je manjim dijelom preustrojena. Nestali su acensi i roari koji su postali lakim pješacima velitima. Oni su postali dijelom svake od manipula - uz 120 teških pješaka bilo je 40 velita. Oni su u bici i dalje zauzimali položaj u prvim redovima gdje su čarkali s protivnikom. Hastati su i dalje u prvom bojnom redu zaštićeni brončanim prsnim oklopom. Oni najimućniji nosili bi žičanu košulju. Na brončanim kacigama dobili su ukrase od crnog perja visine oko 50 cm kako bi se protivniku učinili višim. Ostali redovi legije opremljeni su na jednak način s time da su umjesto koplja za bacanje piluma, naoružani dugim kopljem hastom. Iza hastata stajali su principi, hastati sa dužom službom, odnosno veterani i iza njih posljednja pričuva elitni trijari. Svaki od tri bojna reda sastojao se od 10 manipula odnosno 1200 ljudi. Isturenih velita također je bilo 1200. Svakom manipulom zapovijedala su dva centuriona. Prvi centurion zapovijedao je desnom, a drugi lijevom centurijom. Konjaništvo legije imalo je 300 jahača u deset eskadrona odnosno turmi (lat. turmae) kojima je zapovijedalo tri desetnika (lat. decuriones).

Ekspanzija i osvajanje novih teritorija s druge strane mora omogućili su bogaćenje viših slojeva društva. Korupcija je postala velik problem tako da je sve teže bilo pronaći kompetentne vojskovođe i časnike. Zbog lošeg zapovjedništva, znatnih gubitaka u ratovima i općenito teške vojne službe sezonsko regrutiranje je postalo otežano. Zbog toga je uvedena vojna služba u trajanju od šest godina za koju su regruti odabirani kockom.

Marius Gaius
S poluotoka Jutland, odnosno prostora današnje Danske, na samom kraju 2.st.pr.Kr. germansko pleme Cimbri krenulo je u potragu za boljom zemljom na jugu Europe. Putem su se Cimbrima pridružila germanska plemena Teutonaca i Ambrona, te keltsko pleme Tigurina. Rimljani su bili obaviješteni o velikom pokretu naroda te su poslali nekoliko vojski u Noricum (antička provincija u današnjoj Bavarskoj) gdje su potučene jedna za drugom. Na sreću Rima, Alpe su se pokazale prevelikom preprekom za prijelaz prvih skupina Germana, te su one skrenule na jugozapad prema Galiji, odnosno današnjoj južnoj Francuskoj. Tamo ih je 105.pr.Kr. dočekala rimska vojska, ali je i ona teško poražena.

U međuvremenu, rimska vojska u sjevernoj Africi, kojom je zapovijedao Caecilius Metellus Numidicus, neuspješno je ratovala protiv Jugurte, kralja Numidije (antičke države na teritoriju današnjeg Alžira). Jedan od visokih časnika Caeciliusova stožera, Marije (Marius Gaius, 157.-86.pr.Kr.) vratio se u Rim 109.pr.Kr. optužujući svog zapovjednika za nesposobnost u tom ratu. Zahvaljujući obiteljskom utjecaju i dobrim vezama, Marije je 107.pr.Kr. izabran za konzula i umjesto smijenjenog Caeciliusa postavljen za zapovjednika rimske vojske u Numidiji upravo u vrijeme početka seobe Cimbra. Za samo dvije godine Marije je pobijedio Jugurtu i zavladao Numidijom. Vrativši se u Rim 104.pr.Kr., Marije je ponovno izabran za konzula i postavljen za zapovjednika u ratu protiv Cimbra. Znajući da je samo pitanje vremena kad će germanska i keltska plemena prijeći Alpe i udariti na Rim, Marius je započeo opsežan preustroj rimske vojske.

Marijeva Legija
Kartaga je razorena 146.pr.Kr. čime su završeni punski ratovi koji su s prekidima trajali više od dva stoljeća u kojima se Rim riješio jednog od svojih najvećih suparnika na Sredozemlju. Punski ratovi donijeli su Rimu nove osvojene provincije i velika bogatstva koja su prigrabile najmoćnije obitelji. Koncentracija bogatstva u rukama malog broja ljudi s jedne, i sve veći broj građana bez imetka na drugoj strani, započeli su proces erozije regrutnog sustava dotadašnjih imovinskih klasa. Ekspanzija Rima i stalna potreba za vojnicima i legijama pod oružjem, za razdoblje mnogo duže od samo jedne sezone, doveli su dotadašnji ustroj novačenja gotovo u slijepu ulicu. Uviđajući to, Marije je proveo dalekosežan preustroj pretvarajući vojsku sastavljenu od građanske milicije u profesionalnu vojsku lojalnu samo svojim zapovjednicima.

Popuna rimske vojske omogućena je na dragovoljačkoj osnovi, a svi slobodni rimski građani mogli su stupiti u vojsku bez obzira na imovinu koju su imali. Budući vojnici su s državom sklapali ugovor o vojnoj službi. Za uzvrat, država ih je naoružavala, opremala i davala im plaću. Unificirana je proizvodnja oružja i opreme, a svi vojnici - legionari, izgledali su kao jedan. Nestali su trijari, principi i veliti, a ostali su samo konjanici equites i teški pješaci hastati. Ulogu lakih postrojbi sve više će dobivati saveznički kontigenti pješaka i konjanika. Zanimljivo je da su protivnici takvog novačenja i dalje inzistirali na tome da novaci moraju imati imovinu, zbog toga jer je upravo ta imovina bila njihov motiv za borbu - trebali su imati nešto za braniti.

Nova ili Marijeva legija sastojala se od deset kohorti (lat. cohort - mnoštvo, skup), svaka kohorta od tri manipule, i svaka manipula od dvije centurije. Svakom centurijom zapovijedao je centurion, a najviši centurion po rangu kohortom. Centuria je za razliku od prijašnjih 60 narasla na 80 legionara tako da je kohorta u punom sastavu imala 480 ljudi odnosno svih deset kohorti 4800.

Kohorta
Kohorte su poznate u antičkom Rimu od 4.st.pr.Kr. Italski saveznici (lat. socii) bili su ustrojeni u administrativne kohorte od 500 do 1000 ljudi kojima su zapovijedali prefekti (lat. praefectus) koji su ujedno bili i rimski časnici. U gradu Rimu postojale su gradske kohorte (lat. cohorte urbanae), otprilike kao današnja policija, te kohorte vatrogasaca (lat. cohorte vigilium). Najstariji poznati primjer uporabe kohorte kao vojničke taktičke postrojbe, učinio je rimski zapovjednik Scipion Afrički (Scipio Publius Cornelius Africanus Minor Numantius, 184.-129.pr.Kr.) u Španjolskoj 133.pr.Kr. Jedna manipula od otprilike 150 ljudi bile je nedovoljna za samostalne zadaće, a legija opet prevelika. U Španjolskoj i nije bilo pravih bitaka nego cijeli niz manjih sukoba i opsada. Jedna kohorta sastavljena od tri manipule, otprilike 450-500 ljudi bila je dovoljno velika da se održi u borbi ili manjoj utvrdi do dolaska većih snaga.

Zanimljivo je da je predmet istraživanja i danas, kao i unazad nekoliko stoljeća, optimalna veličina jedne pješačke taktičke postrojbe, i da je svaka vojska za to imala svoje odgovore. Kroz cijelu vojnu povijest može se pratiti ustroj vojski ali niti do danas u većini poznatih slučajeva nije cjelovito istraženo i pojašnjeno prema kojim kriterijima je određen broj ljudi u taktičkoj postrojbi. Primjerice, kroz kasni srednji vijek i renesansu optimalni broj ljudi u njemačkim, švicarskim carskim četama bio je 400. Dovoljno velik broj da vojno bude djelotvoran, i dovoljno mali da ga ekonomija može podržati. Kasnije će kroz 18. i 19. stoljeće osnovna taktička postrojba biti bojna od 500 do 1000 ljudi.
Jedan od poznatih povijesnih kriterija linija je naprekidnog zapovijedanja. Jedan zapovjednik mogao je djelotvorno nadzirati 5-10 časnika, svaki od časnika 5-10 dočasnika i svaki dočasnik 5-10 vojnika. I tu je otprilike način kako doći do broja 500.

Nekad se zapovijedalo glasom (vikom), te zvučnim i vizualnim znacima. Križaljka rasporeda koji su u ustroju postrojbe činili časnici i dočasnici, manje ili više ima slične osnove. Na nekom skupu jednog govornika bez ozvučenja može čuti i vidjeti najviše nekoliko stotina ljudi tako da je i to jedan od kriterija određivanja brojnosti skupine. Mnogi vojni povjesničari drže da je pojava kohorte kao taktičke postrojbe prvi početak modernog ustroja vojske.

Za vrijeme Marija kohorta je postala jednako taktička kao i administrativna postrojba. Stvaranjem kohorti legija se raščlanila na taktičke postrojbe s kojima se moglo manevrirati. Zapovjednik ih je mogao postavljati u jedan ili više stupnjeva po dubini, pokretati u tijeku borbe, razmicati zbijati, upotrebljavati na čelu ili krilima. Kohorte su postale vrhuncem razvoja antičke falange.

Legionar
Prema Mariju svaki rimski vojnik morao je biti sposoban za vojnu službu i koji se mogao prema potrebi brinuti sam za sebe. Inzistirao je da svaki vojnik sa sobom može nositi sve što mu je potrebno za uređenje tabora, posuđe za pripremu hrane, te namirnice za najmanje tri dana. Ukupna težina koju je strpljivi legionar morao nositi na hodnji bila je oko 35 kilograma zasluživši zbog toga šaljiv naziv "Marijeva mula". Svu prtljagu legionari su nosili na križnoj motki preko ramena tako da su je u slučaju iznenadnog napada mogli odmah odložiti. Na neprijateljskom teritoriju, kada je postojala mogućnost borbe, legionari su nastupali bez prtljage, koja se nalazila u kolima u pozadini. Duge i naporne hodnje, kao i ostale vježbe za snagu i izdržljivost postali su dio obuke. Jedna legija mogla je u jednom danu prijeći 40, a u iznimnim situacijama i 60 kilometara.

Svi legionari naoružani su pilumom, kopljem za bacanje. Marije je u konstrukciji piluma uveo i jednu novinu. Metalni vrh je za drvenu dršku do tada bio učvrćen s dvije metalne zakovice. On je dao jednu metalnu zakovicu zamijeniti drvenom, koja bi pri udaru u protivnički štit pukla učinivši tako pilum neuporabljivim. Druga zakovica bi zadržala zajedno metalni vrh i drvenu dršku ali u klimavoj vezi, tako da je sa zabodenog vrha visjela drvena motka udarajući po štitu ometajući njegova vlasnika.

Prve borbe preustrojene legije, naoružane novim pilumom, prošle su uspješno pobjedama nad Teutoncima i Ambra u bici kod Aquae Sextiae 102.p.K. nedaleko današnjeg Marseja na jugu Francuske. Prije bitke Marije je zapovjedio svojim legionarima da kad izbace svoje pilume, navale mačevima te da sa štitovima potiskuju protivnika na način kako je to činila grčka falanga. To je prvi takav podatak da je legija djelovala i svojom masom. Na drugoj strani, Cimbri su uspjeli prijeći Alpe i zauzeti prostrano područje gornjeg toka rijeke Po. U bici kod Vercellae (današnjeg Roviga u Italiji) 101.pr.Kr. Marije je za Rim ishodio jednu od najznačajnijih pobjeda u njegovoj povijesti.

Imperijalna legija
Pun potencijal nove vojne organizacije iskoristio je Julije Cezar (Gaius Iulius Caesar 100.-44.pr.Kr.) osvojivši za Rim srednju Europu i za sebe mjesto prvog čovjeka u državi. Na kraju, nakon više od pola stoljeća građanskih ratova u kojima se međusobno tuklo šesto vojski, kao pobjednik je izašao Oktavijan (Gaius Iulius Caesar Octavianus Augustus, 63.p.K.-14.) koji je okrunivši za cara 27.p.K. udario u temelje Rimskom carstvu i njegovoj povijesnoj veličini.

Legiju iz vremena Augusta povjesničari znaju nazivati "klasičnom" legijom zato što je to njezin vrhunac, postrojba naoružanih ljudi kakva se ima na umu kada se uopće spomene naziv "legija", takva kakvu smo najčešće viđali u holivudskim filmovima, na ilustracijama i sada sve više u muzejima, replikama i na predstavama oživljene povijesti.

Pod Augustom je stvorena rimska stajaća vojska u kojoj je broj legija smanjen na 28. Svaka od njih imala je 6000 ljudi - 5240 boraca i 760 pripadnika pomoćnih službi, zanatlija, liječnika, kuhara i sl. Svaka je imala svoj naziv, znakovlje i tradiciju koja se mogla pratiti od vremena punskih ratova. Legiju I Germanica (1. Germanska) podigao je Julije Cezar 48.pr.Kr., V Macedonica (5. Makedonska) podigao je Oktavian 43.pr.Kr., VI Victrix (6. Pobjednička) također Oktavijan 41.pr.Kr. itd. Svaka legija i dalje ima deset kohorti s time da je prvoj elitnoj kohorti sastav povećan dvostruko što je ujedno i najveća promjena ustroja prema Marijevoj legiji.

Trajanje vojne službe povećano je sa šest na šesnaest  godina, plus četiri godine na lakšim zadaćama. Legijatom je tri do četiri godine zapovijedao legatus prije nego što bi postao guvernerom jedne od provincija carstva. Njegovih šest pomoćnika tribuna (lat. tribunus laticlavus) postavljala je politika na njihovu putu prema mjestu u senatu. Jedini pravi profesionalni visoki časnik zadužen za organizaciju, obuku i opremu legije bio je veteran sa tridesetak godina službe, takozvani zapovjednik tabora (lat. praefectus castrorum). Za svakodnevne zadaće legije bio je zadužen po rangu najviši centurion prvi pilum (lat. centurio primus pilus) koji je inače zapovijedao prvom centurijom u prvoj kohorti.

Centuriona više ne biraju vojnici između sebe nego ih postavlja zapovjedništvo legije. Svaki centurion sebi je izabirao pomoćnika, nižeg časnika (lat. optio), koji je bio u rangu zastavnika i za svoju službu dobivao dvostruku plaću običnog legionara. Optio nikad nije morao postati centurionom, međutim ako bi se izborio za budući viši časnički položaj tada je unaprijeđen u pripravnika za centuriona (lat. optio ad spem ordinis). Na tom položaju ostao bi sve dok se ne bi ispraznilo mjesto jednog od 59 centuriona u legiji. Centurion je mogao izabrati doživotnu službu u legiji s time da je u poodmaklim godinama službovao u administraciji, ili se mogao povući uz otpremninu kao i ostali veterani koji su od države dobivali zemlju, odnosno posjed. Dočasnik u pravom smislu te riječi bio je otprilike u rangu desetnika (lat. tesserarius) zadužen za manji broj vojnika, straže ophodnje i sl.

Znakovlje legije
Teško da koja moderna postrojba ima nešto slično rimskom stijegu odnosno znaku (lat. signa - lit. znak, oznaka). U bitci je signa imala ključni položaj i predstavljala je mjesto zapovjednika otkuda su davani vizualni znaci odnosno zapovjedi. Mjesto signe služilo je za okupljanje rastrojenih postrojbi i ujedno je bila posljednje mjesto otpora. Trubači (lat. corniciens) trubljenjem bi tražili pozornost signi kako bi se mogle izdati zapovijedi - podizanjem i spuštanjem, mahanjem lijevo i desno, itd. Kada je podizan tabor prvo bi se u zemlju zabila motka signe od koje su se povlačile mjere.

Za vrijeme republike postojalo je pet vrsta signi odnosno znakova - orao, vuk, mitski bik Minotaur, konj i vepar. Marije je zadržao samo orlove (lat. aquile) zbog bliskosti znaka s bogom rata Jupiterom. Orlovi su dobili srebrne i zlatne munje koje su držali kanđama. Za vrijeme Augusta orlovi su izrađivani od zlata, a zastavnik koji je nosio orla tako se i zvao - nosač orla (lat. aquilifer). Ispod orla ugravirana su poznata slova SPQR skraćenica od "Senat i narod Rima" (lat.  senatus populusque romanus). Gubitak orla bio je za legiju loš znak te je bila raspuštena. Koliko su značili orlovi Rimljanima govori podatak i rat protiv Germana koji su rimskim legijama oteli orlove u Teutobuškoj šumi.

Svaka od legija, uz glavni znak orla imala je i svoje osobite znakove među kojima je bilo najviše horoskopskih. Jednorog je bio znak Augusta i stoga je njegova Legio II Augusta koristila taj znak. Bik je bio znak nožice Venere i njega je nosila Legio I Italica, mitskog krilatog konja Pegaza nosila je Legio IIII Scythica, itd.

Svaka od legija nosila je i znakovlje koje je predstavljalo blisku vezu sa carem odnosno dokaz lojalnosti. Na takvom znaku (lat. imago) nošeni su metalni diskovi na kojima je bio gravirani lik cara i nekog od člana obitelji. Aquila i imago su bili u nadležnosti prve elitne kohorte. Znak koji je najviše bio nalik današnjoj zastavi bio je i u stvari kvadratna tkanina na križnoj motki (lat. vexillum) na kojem je istican naziv i osobit znak legija.

Plaća, stega i odličja
U vrijeme Augusta godišnja plaća legionara iznosila je 3 zlatnika (lat. aurei) odnosno 75 denara (lat. denarii) ili 300 sestera (lat. sesterii). Pri stupanju u legiju i sklapanju vojničkog ugovora, legionar je odmah dobivao 75 denara. Plaće su legionarima stizale kvartalno. Car Dominicijan (81.-93.) povećao je godišnju plaću na 12 zlatnika odnosno 300 denara. Pri odlasku iz legije nakon 20 godina službe veteran je dobivao otpremninu od 3000 denara. Do sada nije pronađen niti jedan izvor iz kojeg bi smo mogli zaključiti kolika je bila plaća centuriona. Povjesničari drže da je bila najmanje pet puta veća nego plaća legionara. Plaća centuriona iz prve kohorte bila je dva puta veća od "običnog" centuriona, a plaća prvog piluma četiri puta veća. Prvi pilum je na kraju službe dobivao otpremninu od 300 000-400 000 denara.

Stega u legiji bila je legendarna. Centurion je sa svojim štapom od vinske loze (lat vitis) mogao išibati vojnika odnosno primijeniti tjelesnu kaznu (lat. castigatio), mogao ga je kazniti novčano (lat. pecunaria multa), dati mu dodatnu službu (lat. munerum idictio) ili manje vrijednu (ponižavajuću) službu (lat. militiae mutatio). Legija je mogla degradirati časnika ili vojnika (lat. gradus deiectio) ili ga nečasno otpustiti (lat. missio ignominiosa). Najteže kazne za teška djela kao dezerterstvo, pobunu ili neposluh bila su pogubljenja.

Druga strana medalje bila su odličja i nagrade. Obični vojnici i dočasnici dobivali su za zasluge ogrlice (lat. torques), narukvice (lat. armillae) i medalje nošene na prsima (lat. phalerae). Centurion i obični legionar su mogli zaslužiti zlatni vijenac (lat. corona aurea), a ako bi primjerice bio prvi časnik ili vojnik legije koji bi se popeo na protivnički zid, tada bi dobio vijenac za zid (lat. corona muralis). Najviši centurion po rangu primus pilus mogao je dobiti srebrno koplje (lat. hasta pura) ali samo na odlasku iz službe. Ako su cijele postrojbe dobile odličje, tada bi ga isticale na svojem znakovlju.

Daljnji razvoj događaja
Od vremena cara Augusta do Trajana (Marcus Ulpius Nerva Traianus 53.-117.; car 98.-117.) "klasična" je legija na svojem vrhuncu. Legionar - teški oklopljeni pješak - dominira bojnim poljem i nema te vojne sile koja mu može odoljeti. Rim gospodari svijetom i u njega se slijevaju ogromna bogatstva iz osvojenih provincija.

Početkom 3. stoljeća sve je više barbara na rimskim granicama pristiglih sa sjeveroistoka Europe. Unutrašnje borbe za vlast, ekonomska i društvena erozija načet će Rim i otad slijedi dekadencija koja će se odraziti i na ustroj i kakvoću legija. Gotski konjanici potukli su rimsku pješačku vojsku u bitci kod Adrijanopolja 378. godine. Otad je sve više konjaništva u rimskoj vojsci, legije nestaju i ustrojavaju se znatno manje postrojbe sa oko tisuću pješaka i nekoliko stotina konjanika. Rimska vojna sila svoje redove sve više popunjava pripadnicima doseljenih naroda (lat. foederati). Samo šest godina poslije bitke kod Adrijanopolja, car Teodozije je u vojsku na istoku uzeo u službu 40 000 konjanika Germana kojima je potukao zapadne legije uzurpatora Magnusa Maximusa. Povjesničari su prepoznali te događaje koje su nazvali dekadencijom pješaštva i početkom dominacije konjaništva na bojnim poljima Europe.

Literatura:
Husar - časopis za militariju i vojnu povijest