|
Napisao/la Thordiss Volsung , 19.11.2007. |
Zastadoh jednom pred plamenom jetkim,
Na raskrižju snova se svio preda mnom,
Crnogorične šume greble mi lice,
Snijegu se zakleh da rođeni brat je moj.
Ništavilo…ja bijah ništavilo te grimizne noći,
Ponoćnog sunca mrka sjena,mrzlog jezera trska!
Bijah nejasna misao u nečijem svijetu,
Zvao me šapat koji nikad nisam čula,
Al' poznah taj svijet,tu otopljenu boju,
Bješe to Vilin zemlja i pružaše ruke prema meni…
Otad više ne spavam,
Ne sklapam oči u noćne sate,
Otad krvari moja nutrina,
I čekam lađe za sumrak.
Ne muči me,zimzeleni duše,
Ne pij te grozomorne kapi moje tekućine,
Jer otrov moje sjekire i otrov tvojeg mača
Zahrđat će svjetlost Kule Bjelokosne.
|
