|
Napisao/la Thordiss Volsung , 19.11.2007. |
1.
Glođu me zime pustoši gnjevne,
Ognjeni orli sirovog mraka,
I omotah bijes u platno crvene pjene,
Od željeznih grudiju iskovah glas.
Sjene grakćućeg oka planine što pije,
Nikad ni ne slutih da klicat će umiranju,
Uz mukli prasak se lome snažne ruke,
Privijajući strasno svoj mač na obraze.
O,oružje moje,sami smo od svijeta,
Spjevat ću ti magiju od krvavih daljina,
I urezat ću ti povijest na korice blijede,
Da ju nikada više ne spomeneš…
* * *
2.
Sanjah da koračam gustim šumama;
Otvorenim ranama živućega svijeta,
I krvi njegovoj kojoj ponestade ognja,
Da unutarnjem krznu ja primičem zube.
A voljeh dane na zmajevu pramcu,
I pleter na drvu od moje strasti skladan,
Sad oplakuje me koža mojeg vučjeg brata,
Sad raznosi me čelik magle moje grimizne.
Da,sanjah Midgard kako primiče se k meni,
Zimzelen svoj trup oko duha mojeg ovija,
Tone u bespuća nesanice moje,
Mora su se moja povukla iz luka.
Povukla,jer lađe više ne jecaju,
Ne protežu svoje prste ka obali koju snivam,
Zmajev moj rod miruje pod zemljom,
U toplini njene srži,reže vlasi vječnosti.
Bješe ondje moja spilja,
Sad joj medvjed skute grije,
A suze joj vučje poplaviše vrata,
I ostatke Drevnih u gorja polegoše.
Nestade mojih puta,
Obrisali ih krici,
Sagorjele ruke ognjenih kočija,
Tek jedan stih moj još u vjetru pjeva:
„Ni slavni Sjever više ne zna gdje Beowulf spava…“
* * *
3.
Gone me vuci mrke divljine,
Krv mi u snovima hlapi za slobodom,
Odumire meso od očaja sivog,
Mir je u smrti,mir je u smrti…
Hropće mi duh otekao od strasti i žestine,
Razlijeva se bijes iz trulog prsnog koša,
Spajaju i lede se prsti moje zime,
Ne gasite mi oganj,ne gasite mi oganj…
Od hladnoće grizem surove mi usne,
U kosi još miris poganskih oltara,
Crnogoricu ispisujem rukom divljeg skalda;
Pjesnika saga mojih drevnih dana.
Polumrtve duše skupljene na svodu,
Mašta se moja razara o stijene,
Kao vali oštri što dotiču lađe,
Na snažnim plećima tužnoga Sjevera…
Tuga je u onih koji pokopahu svoje bogove.
|
