Fantasy Hrvatska - U potrazi za prošlošću

Dobrodošli!

5. December 00:36

Izdvajamo:

U potrazi za prošlošću

Napisao/la Aronys , 19.11.2007.

Probudio sam se u onoj dobro mi znanoj rupi. Podigao sam težak pogled, dok mi je hladan znoj kapao sa nosa na kameno tlo. Željezna rešetka, uvijek isti jutarnji pogled... pogled koji ne bih zaželio nikome. Barem ne s ove strane rešetaka. Rešetke... svaki dan isti prizor. Koliko li je već prošlo? Tjedan? Dva? Mjesec? Godina?! Već dugo nisam vidio Sunce. No, neobično je to što je jedan dan toplo, dok je drugi dan hladno kao u zimi. Da li to prolaze godišnja doba? Jesam li već toliko izgubio pojam o vremenu? Začujem glasni zveket ključeva. Evo, napokon dnevni obrok. I naravno, evo i njih, dvojice stražara. Prvi ima lice poput štakorovog - duguljasto, štakorske oči u očnim dupljama i neobrijano. Veoma je mršav, čak bih mogao reći i koščat. Njegov prijatelj, drugi stražar je malo niži, okrugle lubanje, s svinjskim rilom umjesto nosa. Ne znam im imena, pa sam ih nazvao Štakonja i Rilonja. Bio je red na Štakonji da mi danas dade ovu splačinu koja bi trebala biti hranjiva. Isprva, kad su me tek bacili u ovu moju rupu, nisam htio jesti, no kasnije zbilja nisam imao izbora... morao sam, da preživim. Drvena žlica ispada iz zdjelice na pod i zaprlja se mojim vlastitim izmetom. Prokletstvo! Opet ću, izgleda morati jesti poput psa. Prinosim zdjelicu ustima i s gađenjem usrćem bljuvotinu od hrane. Odjednom mi navre sjećanje na ono ispijanje vode iz potoka u Motovunskoj šumi. Odlična voda. Pokušavam zamisliti da sam opet tamo i da ovo nije napoj koji bi mogao ubiti i bika samo jednim gutljajem. Sjećam se tog dana, kao da je bio jučer, no u isto vrijeme mi je dalek, kao da je bio prije nekoliko godina. Još uvijek je ona bila živa, moja voljena. Još uvijek su svi bili živi i daleko od ovog prokletog mjesta, gdje nas je zadesila kleta sudbina. Stavila je ruku na moje rame, dok sam ispijao vodu iz svog šljema i pomilovala me po vratu. Zatvorio sam oči i duboko udahnuo njen miris, miris lavande pomiješan s mirisom snježne ruže. Njena meka koža je toliko prijala da sam u tom trenutku poželio da vrijeme stane i da ostanemo u tom trenutku, zatočeni zauvijek. Tada sam poželio zatočeništvo, a sad sam ga i dobio. Kako se Kozmos zna poigrati s nama...
Još jedna besana noć... Pokušao sam vidjeti zvijezde kroz onu rupicu u zidu, koja predstavlja prozor. Tko god da je bio graditelj ovdje, veoma je zeznuo stvar. Ali, barem mi ne prokišnjava. Barem sam suh, mada se, kad i uspijem zaspati, budim mokar u znoju. Na nasuprotnom sam zidu vidio sunčevu svjetlost kako ulazi kroz rupicu i barem mi se malo uljepšao dan. No, tog dana, desilo se još nešto. Ona se vratila. Vjerojatno sam ujutro zaspao načas, jer je nisam čuo kako ulazi u ćeliju. Samo se odjednom pojavila kraj mene, držeći mi ruku. Pogled mi je nevjerice putovao po njenoj ruci, glatkoj koži njenih ramena, te se naposljetku podigao ka njenom licu, koje je još uvijek bilo isto. Imala je onaj njen pogled koji je govorio da bi mi bolje bilo da ne živim. Taj pogled je imala samo jednom dosad. One večeri kad me uhvatila s onom Rejlanđankom. To je bila najveća glupost koju sam ikad napravio... odmah nakon one kad sam dopustio da poginu. No, to sad nije bitno, jedino što je bitno jest to što je ona sad tu. No, kako može biti tu, ako je mrtva? Načas pogledam prema rešetkama, koje su bile prilično masne i zaprljane, te vratim pogled na nju. Ne, ona ne može biti tu. To se samo moj um poigrava sa mnom.
„Ja jesam ovdje.“, odjednom ona zausti, kao da je čitala moje misli.
„Ali, kako? Ta, mrtva si! Vidio sam te kako umireš vlastitim očima!“
Pogledala me praznim pogledom. Imao sam osjećaj kao da gledam u ledenu skulpturu, tako beživotnu.
„Možda i jesam umrla. Tko zna? Odonda se osjećam... drukčije.“, rekla je mirno i s tolikom hladnoćom, da su me prošli trnci. Jeli to zbilja bila ona ili samo neka prikaza u njenom ruhu?
„Kako mogu znati da si to zbilja ti?“, odvažio sam se upitati.
Podigla je svoju ruku i uhvatila me za neobrijanu bradu. „Da li osjećaš moju ruku?“
Kimnuo sam potvrdno, zagledajući se u njene beživotne oči.
„Da li osjećaš moj stisak?“, upitala je i primijetio sam kako mi stišće vrat, te sam opet kimnuo, nakon čega me je pustila. „Tad to jesam ja.“
Kako sam udahnuo zrak, nosnice su mi se ispunile onim, dobro mi poznatim, mirisom lavande, pomiješanim s mirisom snježne ruže. No, to nije bilo sve što sam namirisao. Također je tu bio miris koji nisam mogao odrediti. Neobičan miris, koji sam već osjetio jednom, samo se nisam mogao sjetiti gdje točno.
„Gdje je?“, upita ona.
„Gdje je što?“, zbunjeno odvratim s pitanjem.
„Knjiga.“
Neobično, pomislih. Ta, ona zna gdje sam je sakrio. Bila je kraj mene. Još onda u podzemnom tunelu, kad su nas progonili oni čudaci. No, na našu žalost, uhvatili su nas... i ubili ih sve osim mene. I nje, očito.
„Znaš gdje je.“, odgovorih.
Na moju zaprepaštenost, pogledala me veoma začuđeno, kao da nema pojma o čemu govorim. No, taj pogled je trajao samo tren. Idući me već pogledala veoma nježno, kako me gledala nekoć davno, još prije nego što smo krenuli u potragu.
„Znaš da te volim.“, govorila mi je i milovala ruku. „Volim te neopisivo. Zato moraš ustrajati i pobijediti.“
Na ove riječi sam je pogledao veoma začuđeno. Nisam imao pojma o čemu govori. Pobijediti? Koga?
Dolazila mi je svaki dan, mada je nikad nisam čuo kako ulazi u ćeliju. Svaki put me ohrabrivala da izdržim. Ili, kako je ona to voljela zvati, da pobijedim. Stalno me držala za ruku, nikad nije puštala. Uskoro je sve postala rutina. Dani su prolazili... i svaki je bio isti. Nikad nisam znao kako ona točno ulazi u moju ćeliju, pa ni kako izlazi. No, onda jedan dan nije došla. Čekao sam je, spreman za još jednu dozu tetošenja i hrabrenja, no ona nije dolazila. Dan je prošao, noć je pala. Još jedna besana noć... Ujutro je opet bila kraj mene, držeći me za ruku.
„Gdje si bila jučer?“, upitao sam.
Pogledala me kao da ne zna o čem govorim. „Bila sam ovdje, kao i svaki dan.“
„Nisi. Nisi bila ovdje. Čekao sam te, no nisi došla.“
U tom je trenutku pustila moju ruku. Prvi put je pustila moju ruku, a da nije otišla istog trenutka. Polako se povukla u kut, rukama obuhvativši koljena, koje je savinula.
„Ti ni ne znaš kako je meni, gledajući te ovdje svakog dana, tako bespomoćnog.“, zaplakala je.
Ustao sam i prišao joj, te sam je po prvi put otkad sam u ovoj rupi primio za ruku. Nešto me kopkalo već veoma dugo. Morao sam je to upitati.
„Koliko sam već dugo ovdje?“
Ona je u čudu razgoračila oči i lice joj se pretvorilo u grimasu. „Pogledaj se kako izgledaš! Ostario si već, koliko si ovdje!“
Brzo sam spustio pogled na svoju ruku, koja je držala njenu. Naočigled je gubila boju i starila. Bore su se pojavile na njoj. Pogledao sam drugu... isti prizor. Mahnito sam zatvorio oči, ponavljajući u sebi samo jedno: Ovo se ne događa, ovo nije istinito... Ovo se ne događa, ovo nije istinto... Kad sam opet otvorio oči, ruke su mi bile opet normalne, a nje nije više bilo. Zar je otišla? Ali kako? Ta, nisam je čuo kako odlazi. Nisam čuo ni škripu željeznih vrata, koja se ne može promašiti. Sjeo sam natrag na kameni pod, razmišljajući. Zar je ona samo iluzija? Obmana mog vlastitog uma? Tad mi je sinulo! Shizofrenija. Rekli su mi da je imam, no nisam znao da je već toliko uznapredovala.
„Koji si ti čudak.“, začuh glas sa druge strane rešetaka.
Pogled mi odleti prema izvoru, osobi koja je stajala s one strane. Rilonja.
„Gdje ti je prijatelj?“, upitao sam leženo, kao da sam prečuo to što je rekao.
„Što to tebe briga?“
„Samo pitam. Baš ste lijepi par.“, odgovorio sam. Bilo mi je već svejedno. Neka me prebije, neka me ubije. Ona nikad nije bila ovdje, sve je to bila moja mašta. Sve je bila iluzija. Kao što sam i očekivao, Rilonja je podivljao. Na moje sveopće čuđenje, čak je i zaroktao, dok je bijesno otvarao željezna vrata uz škripu, koja nije mogla nadglasati roktanje. No, kad je stigao do mene, odjednom se začuo tup udarac i pao je skoro na mene. U zadnji čas sam se izmaknuo. Ponovo sam podigao pogled i iza njega sam vidio nju. Znači, nije bila mrtva.
„Gdje si bila dosad?“, upitah.
„Brzo, moram te izvesti odavde. U opasnosti si.“, odgovorila je.
Pošao sam za njom, kao što pas slijedi svog gospodara. Samo mi je još rep falio, da mašem njime. Vodila me kroz mračne prolaze, samo ponekad osvjetljene bakljama na zidovima. Počeo sam se osjećati poput nekog srednjovjekovnog urotnika, kako prolazi kroz tajne hodnike dvorca, da bi napokon došao do središta organizacije otpora. Tako je, zapravo i bilo. Uskoro smo stigli do onih podzemnih tunela. Začudio sam se, kako to da nije bilo nijednog stražara na našem putu, no nisam imao volje ispitivati. Ovo očito nije bila moja voljena. Ona bi mi rekla o čemu se radi. Kao što sam prije zaključio, to je bila samo prikaza u njenom ruhu. Trnci su me prolazili od ovog mjesta. Tako jezovito. A kad se još i sjetim da sam ovdje izgubio sve snove, sve nade...
„Gdje si je ostavio? Znam da si je imao ovdje negdje posljednji put.“, upitala je nakon pola sata hoda. Ili je bio sat? Nisam siguran. Već sam zaboravio kojom brzinom vrijeme protiče.
„Misliš li na knjigu?“, upitah.
„Da! Veoma nam je potrebna!“, odgovorila je žustro. Nikad je nisam vidio ovakvu. Zakleo bih se da sam vidio kako joj plamti iz očiju. Zapravo, ovo su bili prve strastvene emocije koje sam vidio kod nje otkad je poginula. Znam da zvuči neobično, no znam da je ona mrtva. Jednostavno znam.
„Ne mogu se točno sjetiti.“, rekao sam, neodlučno.
Brzinom munje je izvadila bodež i prislonila mi ga uz grkljan.
„Mogla bih ti sad ovdje okončati život, no potreban si mi. Zato, reci gdje je knjiga i možda ću te poštediti.“, rekla je s neobičnim naporom. Zapiljila se u moj vrat pogledom djevojčice koja želi lizalicu. Osjetio sam kako mi vena pulsira tik uz vrh oštrice. Moje srce, koje je već dugo bilo prilično mirno, sad se uznemirilo, a adrenalin mi se podigao.
„U redu.“, prenuo sam je iz razmišljanja. Još je na trenutak gledala moj vrat, gdje je njena oštrica bila prislonjena, a onda ju je maknula.
„Pođi naprijed, ja ću te slijediti.“, rekla je dok je spuštala bodež, no još ga je uvijek imala uperenog u mene. Pošao sam tunelom, pokušavajući se sjetiti ovog mjesta. Tako je neobično mračno ovdje. Posljednji put je bilo prilično osvjetljeno. No, sad je izgledalo kao da su stoljeća prošla. Onaj kameni popločani put je sad skoro potpuno nestao u zemlji, zrak je bio poprilično vlažan, a baklji više nije ni bilo, samo njihovi držači. Napokon smo došli do dijela koji mi je donekle izgledao poznat. Poput bljeska munje, daleko sjećanje mi je navrlo, sjećanje na njezine posljednje trenutke. Ovdje je poginula, ovdje su joj okončali život, tako krhak. I to baš oni kojima smo vjerovali. Prokleta bila ona vještica, koja nas je predvodila!
„Požuri!“, govorila je, dok sam tražio onaj tajni prolaz. Primijetio sam da je nervozna. Stalno se ogledavala uokolo, provjeravajući ne dolazi li netko. Koga li se toliko bojala? Je li i ona shvaćala da je ovo bilo mjesto gdje sam je izgubio? Nekako je izgledala izgubljeno, kao da nikad nije bila ovdje. Primijetio sam njen stav, koji je obično zauzimala kad se bojala i kad je očekivala da će se nešto loše dogoditi. Kako sam je gledao, nisam ni primijetio da sam došao do neobične udubine u kamenom zidu. Tek kad sam izgubio oslonac i poletio prema naprijed, pogledao sam ispred sebe, baš u zadnji čas da se dočekam na sve četiri.
„Mislim da sam ga pronašao.“, rekao sam dok sam digao pogled i ispred sebe ugledao uzak prolaz, koji se otvorio preda mnom. Prolaz je bio prilično mračan, još mračniji od tunela, no ovog je puta ona pošla naprijed, u ruci držeći neku neobičnu električnu svjetiljku. Snop svjetlosti je išao pravocrtno, samo osvjetljujući prolaz ispred nas, dok je iza nas ležala tama. Zbilja fascinantan izum. Izgleda da se mnogo promijenilo otkad su me zatvorili, jer je elektricitet još uvijek bio u povojima, kad sam posljednji put udahnuo svjež zrak. Nakon nekoliko zavoja ulijevo i nekoliko udesno, napokon smo stigli do ogromne napuštene dvorane. Dvorana je bila ovjenčana petrolejkama, koje jedva da su je obasjavale svojom neobičnom zelenkastom svjetlošću. No, ipak u sumraku opazih neku skulpturu u samom središtu. Kao što sam očekivao, ona me povela ka njoj, kao da zna kuda ide. No meni je, naprotiv, ova skulptura bila sasvim nepoznata. Posljednji put kad sam bio ovdje, skulpture nije bilo tu, a dvorana je bila veoma osvjetljeno mjesto s mnoštvo slika i živopisnih prikaza na njima. Ovo mi je mjesto sad bilo potpuno nepoznato. Prišli smo skulpturi, a ja sam usput pokušao nazrijeti pokoju od onih slika, koje su se nalazile ponad petrolejki. No, vidjeh samo gole zidove, a iznad njih tamu. Tad sam napokon skrenuo pozornost na skulpturu, koja je sad stajala ispred mene u svoj svojoj veličini. Bila je poput nekog indijanskog totema, s raznim neobićnim bićima od kojih su mi mnoga bila nepoznata. No, ipak prepoznao sam neka od njih, kao što je to bio ogroman čovjekoliki šišmiš, koji je spustio krila poput plašta.
„Što je ovo?“, upitah.
„Naš putokaz.“, odgovorila je i prinijela svjetiljku statui. Polako je prelazila rukom po hladnoj kamenoj površini, u potrazi za nečime. Uskoro se začuo glasan škljocaj i ona je brzo odstupila. Statui su sve oči zasvjetlile crvenkastom svjetlošću i začuo se gromoglasan urlik, koji kao da je dolazio iz unutrašnjosti kipa. Odjednom je tlo dvorane počelo pucati. Pukotine su se prostirale u liniji, započevši od totema, tvorivši začuđujući mozaik diljem cijele dvorane.
„Što je ovo?“, upitao sam začuđeno, gledajući u neobične simbole, nastale iscrtavanjem pukotina, koji su polako počeli svjetliti na podu.
„Reci ti meni.“, odgovorila je mirno, kao da je očekivala da će se ovo desiti.
Zagledao sam se u simbole i polako ih počeo prepoznavati. Mada nisu bili potpuno osvjetljeni crvenkastom svjetlošću, koja kao da je dolazila iz pakla, podno naših stopala, ipak sam prepoznao neke od njih. Kako li ih ipak znam, zapitao sam se. No već idući trenutak, to nije bilo važno. Pročitao sam što je pisalo na tlu i odmah bez razmišljanja zgrabio njenu ruku.
„Što se ovdje događa?!“, povikao sam.
Odjednom mi se sve počelo slagati, sjećanja su počela navirati. Sjećanja na mučenje, krvavo mučenje na raznim spravama. Njeno lice, dok su me mučili... Njeno bezizražajno lice... Zapravo, bila je jedna emocija. Mržnja. Tako je, to je bila jedina emocija koju sam dobivao od nje. Pogledao sam je i sad. Opet isti izraz lica. Odmah zatim, osjetio sam snažan udarac po glavi i polako sam izgubio svijest. Posljednje što sam vidio bio je njeno lice, koje se po prvi put u mnogo vremena razvuklo u smješak.
Krvava kupka. Polako sam otvario oči i svugdje oko mene je bila krv. Uperio sam pogled u strop, gdje je lebdjela Smrt. Polako je klizila po stropu, baš izvan mog dometa, imajući bijesan pogled uperen u mene. Zašto me ne dohvati? Zašto je toliko bijesna. Pogled mi je odlutao u istraživanje kamene prostorije u kojoj sam ležao u bazenu krvi. Ovo je veoma ličilo na krstionicu.
„Vidi je kako se muči.“, dopre glas kraj mene. Skrenuo sam pogled i ugledao neki tamni lik kraj bazena. Oči mi se malo priviknu na tamu i napokon ugledah lice, prelijepo žensko lice, lice poput nekog anđela. Imala je prekrasne zelene smaragdne oči, koje kao da su isijavale svjetlost u tami. Ona izađe iz sjene i priđe mi, te stavi svoje hladne ruke na moja ramena. Osjećao sam kako njeni tanki prsti pritišću i otpuštaju, lagano masirajući moj vrat.
„Što to radiš?“, upitao sam. Nisam znao tko je ona, no osjećao sam bliskost i sigurnost s njom.
„Pripremam te za suočavanje.“, odgovorila je šapatom, koji kao da je odjekivao prostorijom.
„Kakvo suočavanje? Sa kime?“
„S istinom.“, odgovorila je i podigla me u zrak, držeći me za vrat. Odjednom sam se osjetio potpuno bespomoćno, nisam se mogao boriti, gušio sam se. Moje tijelo, kao da je bilo lagano poput pera. Podigla me s potpunom lakoćom i približila Smrti, koja se odmah obazrila na mene. Prišla mi je licem o lice i osjetio sam nepodnošljiv smrad truleži. Njeno bijelo, koščato lice je još uvijek bilo bijesno... Lice starice.
„Ti, koji hodaš između života i smrti, jesi li spreman da saznaš istinu o sebi?“, upitala je jezovitim šapatom, šapatom koji će mi se urezati u pamćenje.
„Ne razumijem.“, odgovorio sam.
„Moraš razumijeti! Tvoja vlastita vrsta ovisi o tome!“, povikala je Smrt.
„Kako to misliš?“
Smrt je na to skrenula pogled prema oltaru, koji je odjednom postao osvjetljen. Na njemu se nalazila knjiga crvenih korica s crnim uvezom i crnim slovima. Smrt me povela za ruku ka njemu i napokon sam vidio naslov knjige: „Izvršitelji nauma Gospodnjeg“.
„Ovo mi je poznato.“, rekao sam, polako shvaćajući neke stvari. No, jednu stvar nisam mogao prihvatiti, nisam je htio prihvatiti. „Zašto si me nazvala onime koji hoda između života i smrti, kad je to tvoja uloga?“
Smrt me pogledala, kao da sluti o čemu razmišljam. „Zato jer je to istina. Imamo istu sudbinu. Oboje smo vječni i oboje uzimamo tuđe živote, da možemo produljiti svoje postojanje.“
„Ne, ti si Smrt, ja nisam.“, odupirao sam se.
„Sličniji smo nego što misliš.“, odgovorila je i idućeg trenutka se povukla u sjenu, ostavljajući me samog pred oltarom. Vratio sam pogled na knjigu, koja je stajala neotvorena preda mnom. Primijetio sam da je netko označio jednu stranicu oštricom bodeža. Odlučio sam je otvoriti. Svojom blijedom rukom sam obuhvatio dršku i podigao je, otvarajući knjigu. Osjetio sam navalu energije, dok sam je otvorio, ogromnu navalu energije i sve mi je postajalo jasnije. Kad sam je otvorio, sve je postalo kristalno jasno. Pronašao sam svoju prošlost, svoju budućnost.
Zvukovi stvarnosti su me polako budili iz dubokog sna. Znao sam tko sam i što sam. Odjednom sam osjetio neopisivu želju za krvi, za ubijanjem.
„Je li mrtav?“, čuo sam slabašan glas, koji kao da je dolazio iz daljine.
Gdje li sam to? Osjetio sam snažnu bol, glava mi je pucala. Napokon sam otvorio oči. Isprva sam vidio samo sjene, obrise. No, kasnije su sjene poprimile čvrsti oblik, od kojih je jedna bila moja voljena.
„Već dugo.“, čuo sam nečiji odgovor. Pokušao sam nazrijeti s kime ona to priča, no nešto mi je držalo glavu i nisam je mogao pomaknuti. Budi se, pozovi svoju braću i sestre! Neka dođu, neka se riješe ovih napasnika!, odjednom sa začuo jezovit glas Smrti. U tom trenutku, izgubio sam kontrolu nad svojim tijelom. Ostao sam zatočen u svom umu, poput ptice u kavezu. Oko sebe sam ugledao stotine blijedih lica, stotine očiju koje bulje u mene. Čekale su na moj poziv. Odlučio sam prihvatiti svoju sudbinu. Dođite!, rekao sam im, na što su samo kimnuli i nestali.
„Što mu je?“, opet sam začuo onaj isti glas koji me progonio u snovima već godinama, njen glas.
„Ne znam. Nešto neobično se događa.“, čuo se odgovor Nepoznatog.
Postao sam svjestan svojih okova, koji su me sputavali i držali čovjekom. Onime što više nikako nisam. Poput Samsona, srušio sam stupove za koji su me vezali, stupove kojima su me zatočili i ispustio gnjevan vrisak, vrisak koji je odjekivao snagom i istinskim žarom. Vrisak koji je odjekivao željom za krvi. Vratio sam se u stvarnost, napokon u potpunosti svjestan sebe i svega što su mi činili svih ovih proteklih godina, dok sam bio zatočen u onoj rupi.
„Ti nisi moja voljena.“, bilo je prvo što sam rekao nakon što sam upoznao samog sebe.
Ona me zatečeno pogledala, no u isto vrijeme, kao da joj je laknulo. Iako sam se riješio okova koji su me mentalno sputavali, ipak sam bio fizički okovan za željeznu stolicu.
Odjednom sam osjetio hladnu oštricu kako se prislanja uz moj blijedi vrat. Pogledom sam pratio ruku koja ju je držala i ugledao Nepoznatog. Bio je to jedan od njih, jedan od Izvršitelja.
„Gdje je knjiga?!“, povikao je, na što sam se samo nasmijao.
„Knjiga je na sigurnom, tamo gdje treba biti.“, odgovorio sam. „Baš lijepo od vas što ste vodili tu silnu dokumentaciju o redu i unutra upisali najvažnije stvari koje ga se tiču.“
Tad sam skrenuo pogled na nju. „A sad, tko si ti? Kako možeš biti istog lica kao moja voljena?“
Polako mi se približila, no ipak je stala na određenoj udaljenosti od mene, baš izvan mog smrtonosnog dohvata. „Ja nisam tvoja voljena, to je točno. Tvoja voljena je poginula u onom tunelu. I to od tvoje ruke!“, odgovorila je.
„To nije istina! Nikad joj ne bih naudio!“, usprotivio sam se ovim bezobraznim optužbama. Znao sam da je nisam ja ubio. Možda nisam baš bio ono što sam nekad davno bio, no nikako to ne bih mogao učiniti. „Ta, volio sam je iz sveg srca!“
„Tako je, volio si je iz sveg srca, srca koje nije kucalo još davno prije.“
„To nije istina!“, ponovio sam. Bio sam potpuno siguran da je nisam ubio. No ipak, znao sam kakva je naša narav, narav moje vrste. „Ako je ona mrtva, tko si ti?“, odlučio sam je upitati.
Šutila je na trenutak, a onda napokon odgovorila. „Ja sam njena potomkinja. Ja sam njena praunuka.“
Odjednom mi je bilo jasno. Ovo nije bila ona, već njena... praunukinja? Ali, koliko je već prošlo?
„Mnogo vremena je već prošlo od njene smrti, otkad si ti izgubio svoju čovječnost i postao zvijer.“, rekla je, kao da mi čita misli.
„Ali, kako to da ti izgledaš baš poput nje?“
Nakratko se zamislila, a onda je odgovorila. „Vidiš, tvoja vrsta ima sposobnost vječnog života, koji je omogućen time što stanice tijela nikad ne stare i nikad se ne mijenjaju. Kad si oplodio moju prabaku, već si bio ta zvijer, mada to nisi ni bio svjestan. Očito si tu sposobnost nekako prenio na moju baku, koja ju je prenijela dalje na moju majku. Ona ju je prenijela na mene. No vidiš, očito ta sposobnost ima neki nama nepoznati utjecaj, koji određuje samo izgled djeteta za života... djeteta koje ipak može umrijeti. Mi nemamo sposobnost vječnog života, već vječito istog izleda. Zato ja izgledam poput moje majke, koja je izgledala poput moje bake, a koja je izgledala poput moje prabake.“
Sad mi je u potpunosti sve bilo jasno. To nije bila moja voljena, koja me mrzila, već moje potomkinje, moj vlastiti rod. Znao sam da me ona ne bi nikad mogla mrziti. Tako je! Sad sam se sjetio, pa ja sam imao i kći, predivnu kći. Kći koja me mrzila iz dna duše zbog toga što jesam.
„Opet ću te upitati, gdje je knjiga?!“, ponovio je Izvršitelj i dalje imajući oštricu prislonjenu uz moj vrat.
„Prekasno je.“, odgovorio sam. Osjetio sam njihovu prisutnost. Bili su već blizu.
Baš kao što sam očekivao, iznenadili su ih. Moja vrsta je oduvijek imala sposobnost prikradanja, pa me to nije baš začudilo. Odjednom su nahrupili i zgrabili ih nespremne. Odmah su ih svladali, no nisu ih ubili. Još nisu. Primijetio sam da netko izlazi iz gomile. Poznate smaragdne oči su me gledale s veseljem. Zelenooka je istupila i prišla mi.
„Stigli smo na tvoj poziv.“, rekla je onim poznatim mi glasom, koji me pratio svaku noć i spriječavao me od spavanja. Oslobodila me okova i napokon sam ustao, po prvi put kao pravo ja. Primila me za ruku i odvela do Izvršitelja.
„Tvoj je.“, rekla je kratko. Znao sam što mi je činiti, svatko iz moje vrste zna. To nam je urođeno. Prišao sam mu bliže. Pokušao se obraniti, no uzalud. Uskoro je pao mrtav na pod, potpuno lišen života. Bio je to odličan osjećaj, napokon sam bio svoj. Osjetio sam njegovu energiju kako kola kroz moje tijelo. Pogledao sam Zelenooku, bila je zadovoljna. I više nego zadovoljna.
„Sad je na redu ona.“, rekla je i pokazala prema mojem rodu, mojoj krvi.
Pošao sam bez oklijevanja prema njoj. Po poslijednji put sam se zagledao u njene oči, njene duboke plave oči i tad sam svratio pogled na njen sniježno bijeli vrat. Sjetio sam se njenog pogleda ondje u tunelu i shvatio što je zapravo značio. Ona ga nije htjela, već ga se bojala. Znala je što je slijedi, dopusti li da do ovog dođe. Shvatio sam i sve što se zbivalo ovdje. Oni su me zatočili, pokušajući saznati od mene gdje je knjiga, bojeći se da ne saznamo sve njihove tajne. Prekasno. Plan je već bio pokrenut, plan koji će ih okončati za svagda. Približio sam se njenom glatkom vratu i osjetio njen strah. Tako je bio primamljiv, nisam mogao više čekati. Zario sam svoje očnjake u nju, polako pijući njenu slatku krv, krv svoje voljene, kao što sam je pio nekoć davno.
„Svršeno je.“, rekla je Zelenooka. „Trebamo poći, čeka nas prijevoz.“
Napustio sam njeno tijelo i više se nikad nisam okrenuo. Ona nije bila moja voljena, ona je bila samo prikaza, samo sjena. Sjena moje voljene, koja sad samo živi u meni, koja sad kola mojim žilama. I sad, kad je naša moć na vrhuncu, krećemo na istok, krećemo prema vama. Ogromna vojska moje vrste napreduje prema vašem sjedištu. Ne možete ni slutiti što vas čeka. A zahvaljujući vašoj knjizi, znamo sve vaše tajne. Zato, pripremite se na krvavu smrt, jer... Vampiri dolaze!

< Prev		Next >

[ Back ]