Kod ovogodišnjeg Interlibera se iz nekog nepoznatog razloga digla ogromna prašina. Nije bilo nekih posebnih gostovanja uglednih pisaca iz inozemstva (barem koliko ja znam), niti se dijelila besplatna klopa. Zbog toga me iznenadila brojnost posjetitelja kad sam u subotu došao na velesajam. Istina, ulaz je (unatoč incidentu prvog dana) bio besplatan, ali to samo po sebi ne tjera ljude na sajam knjiga. Možda je stvar bila u sniženjima ili jednostavno želji da se dokažeš kao intelektualac koji ide na takva događanja. Paviljoni 5 i 6 bili su prepuni rulje koja se gegala između brojnih štandova s naizgled jedinom namjerom da stvore gužvu u preuskim prolazima. Dok su ljudi s jedne i druge strane prolaza gledali knjige, a oni u sredini čekali da se približe bilo kojem od krajeva, jednostavno je bilo nemoguće probiti se kroz masu.

Veći izdavači imali su i veći prostor, tako da se kod njih moglo ući i razgledati police s knjigama, dok su oni manji imali samo natrpan štand, dok su iza na polici te iste knjige bile posložene.

Oduvijek sam mrzio takve gužve pa mi je u jednom trenu došlo da ispustim neartikulirane zvukove visoke frekvencije, toliko da se ljudi od straha razmaknu. Naravno, za to nije bilo ni mjesta, tako da sam dopuštao da me drobe sa svih strana dok sam se provlačio po petom paviljonu u potrazi za štandom Nove stvarnosti. Nakon male vječnosti, obišao sam cijeli paviljon, da bi na kraju otkrio da je taj štand bio na početku, ali s druge strane.

Na štandu sam se probio do prodavačice koja me u početku ignorirala jer je imala posla preko glave, ali je na kraju došao red i na mene. Da se razumijemo, ako ste tražili knjigu, a niste znali izdavača, osuđeni ste na propast. Naravno, knjige koje sam tražio su bile u šestom paviljonu jer se ovdje prodaju samo one ispod 30 kn, pa sam se morao uputiti tamo.

U šestom paviljonu je naizgled bila manja gužva, ili sam ja jednostavno navikao na rijeku ljudi koje se slijeva između štandova. U jednom su me trenutku prestrašile neke maskote, obučene kao vilenjaci ili gnomovi. Jedna od njih mi je mahnula i pozdravila, pa mi nije ostalo drugo nego da budem pristojan. Kupio sam knjige debelo ispod cijene, pa sam se, opušteniji, stopio s gomilom i obišao ostatak šestice. U sredini paviljona bila je smještena mala bina na kojoj je neki starac prezentirao svoju knjigu. Ispod njega su na stolicama sjedili posjetitelji i koliko-toliko pozorno slušali što stari ima za reći. On i njegovi prijatelji iz Glasa Koncila su bili na pozornici da predstave tu njegovu knjigu o Internetu. Pošto sam obišao cijeli paviljon i noge su me zaboljele od geganja, sjeo sam i ja, toliko da se odmorim.

Sad sam samo trebao izgubiti pola sata do početka Krušvarovog predstavljanja "Izvršitelja nauma Gospodnjeg". Na povratku do petog paviljona sam sreo par frendova pa sam ih nagovorio da mi se pridruže. Vodio sam ih natrag u paviljon i bio neugodno iznenađen kad su na bini, umjesto ekipe iz Glasa Koncila, bili neki mališani i pjevali hitove iz Vlaka u snijegu.

Pola 5 je došlo i prošlo, a klinci se nisu micali s bine. Sve je bilo puno ponosnih roditelja koji su kimali glavama gore-dolje, ne skidajući kiseli osmijeh s lica. Otišao sam do informacija da provjerim kako sam na pravom mjestu, a tamo su mi samo uvalili ceduljicu s popisom programa i popratnih događaja. To me umirilo jer sam vidio "Mentor Sfera – predstavljanje multimedijalnog projekta Izvršitelji nauma Gospodnjeg", pisalo je odmah ispod Zabočkih mališana. Nije baš najbolji termin, biti uguran između dječjeg zbora i neke predstave u kojoj su glumci također bili djeca. Ako ništa drugo, barem je bilo usred najveće gužve cijelog Interlibera.

Nakon što su klinci napustili pozornicu, počeo sam kružiti u nadi da ću naći nekog poznatog. Prva poznata faca na koju sam naletio je bila upravo ona koju Google asocira s Zoranom Krušvarom. Prepoznao sam pisca i prišao mu da se predstavim. Iako sam se ponudio, on je ipak sam odnio stol i stolice na pozornicu. Drugi stol je stavio ispred pozornice i otvorio vino. Kad je natočio vino u čaše na stolu, uzeo je tri primjerka knjige (koje je reprezentativno otvorio da se vidi naslovnica) i sjeo za stol na pozornici, zajedno s novinarkom koja ga je predstavila i ispitivala.

U međuvremenu se skupilo dosta poznate ekipe pa smo sjeli u drugi red i poslušali što čovjek ima za reći. Publika koja se okupila je bila uglavnom mlađa – fakini koji su tek upisali srednju školu. Novinarka je počela pričati o Krušvaru i Izvršiteljima, stvari koje sam uglavnom znao, ali čudom smetnuo s uma. Izvršitelji nauma Gospodnjeg nije samo knjiga, nego i multimedijski projekt sa svojim soundtrackom i video spotovima koje sam vidio na netu.

Da sročim ono što sam zapamtio, Izvršitelji su mozaički roman s vampirima, koji i nisu toliko bitni za cijelu priču (ipak se knjiga zove Izvršitelji, a ne "Vampiri"). Dakle, Izvršitelji nauma Gospodnjeg su pripadnici reda koji u ime boga obavljaju dužnost Buffy ubojice vampira. Ono što je posebno zanimljivo kod knjige je sivilo, nema striktno "zločestih" vampira i vještica i "dobrih" Izvršitelja na bijelom konju. Većina likova balansira između tih ekstrema, što je osvježenje među svim onim romanima s junacima velikih moralnih vrijednosti. Još jedna stvar na koju se Zoran može ponositi je vraćanje stare slave vampirima. Zaglavili su u ulozi tragičnih romantičara, te posve odmakli od svojih horror korijena. Krušvar im vraća ulogu krvožedne zvijeri.

Nakon predstavljanja knjige, Zoran se spustio s pozornice i podijelio vino. Potpise je dijelio kod štanda Mentor Sfere, do kojeg se dolazi tako da "ideš do vojske i onda lijevo". Nisam znao što to znači, ali sam pratio upute do štanda koji je očito predstavljao vojnu opremu. Malo dalje su stajali Krušvar i Darko Macan (prema Krušvaru – najveći hrvatski pisac), pijuckali vino i smijali se nečemu. Prišao sam im sa svojim istrošenom primjerkom knjige, istim onim koji je pročitao dobar dio Karlovca, Zagreba i Gorice. Macan je bio oduševljen lošim stanjem knjige jer "se na njoj vidi da je čitana". Objasnio sam im da je to tako jer ju je čitalo barem desetak ljudi od kojih je polovica kasnije kupila i svoj primjerak (neki su to radili i tog dana jer je knjiga bila u pola cijene). Zbog toga sam dobio i desetak potpisa u knjigu, tako da sada mogu umrijeti sretan.

Vrijeme je takvo da brzo pada mrak pa sam morao ići, oprostio se sa svima i uputio kući. Iduće godine moram kupiti više knjiga!