Ovakav je tekst itekako potreban jer ono što me do dana današnjega nije
prestalo šokirati u razgovorima s obožavateljima fantasyja jest
nepoznavanje začetaka. Većina obožavatelja, zanimljivo, misli da je
fantasy započeo s Tolkienom, a čak i sama imena pionira žanra, a kamoli
djela, posve su nepoznati našem fantasy svijetu. Da bih dočarala
situaciju, pokušajte si zamisliti da netko tko je obožavatelj stare
rock muzike nikada nije čuo za Doorse, Led Zeppelin i tome slično. Pa,
da mi se ne bi više događalo da u krugovima fantasy freakova spomenem
da je moj omiljeni pisac Lord Dunsany i dobijem izraze lica kao da sam
izgovorila nešto na staro-perzijskom, molim vas, obratite pozornost na
ovo što slijedi.
 Dakako, literatura s fantastičnim
elementima prisutna je kroz srednjovjekovne epove,od onih nacionalnih i
anonimnih kao što su Beowulf, Kalevala, Saga o Nibelunzima
(Volsunzima), Edda, Gilgameš itd., pa kroz kasnija umjetnička djela kao
što su Sanazzarova Arcadia, Tassov Oslobođeni Jeruzalem, Danteova
Božanstvena komedija, Rabelaisov Gargantua i Pantagruel i da ne
nabrajam dalje,svi ste čitali lektire (barem iz Vodiča). No, ono što
nazivamo fantasyjem počelo je otprilike ovako:
Dveri fantasyja
zacijelo su odškrinuli romantičari, što je, svakako, općepoznata
činjenica, i to ne isključivo horror majstor E.A.Poe, već i Mary
Shelley (Frankenstein), Bram Stoker (Dracula), Hoffman (Đavolji
eliksiri)...
Međutim, u pitanju su romani koji graniče s
natprirodnim, ali domena je još uvijek u ljudskome svijetu, tako da
bismo ih prije mogli nazvati horror pričama ili gotičkim romanima (čiji
su ipak najznačajniji protagonisti gospođa Ann Radcliffe (The Italian,
Mysteries of Udolpho), Mathew Gregory Lewis (The Monk) i William
Beckfort (Vathek)). To su priče koje govore o ljudima koji se susreću s
duhovima, utvarama, demonima i čudovištima, a naglasak je vrlo često na
izmučenom psihičkom stanju junaka koji su mnogo češće ženskog nego
muškog spola. Sada bih mogla razvezati o razlozima zašto je u
devetnaestom stoljeću fantastika žanr koji najviše čitaju i pišu žene,
no to bi već bila feministička rasprava o položaju ženskog duha koji
može stvarati samo čudovišni, izmišljeni svijet u želji da pobjegne od
ropskog položaja i da isturi van sve negativne i potisnute emocije i
povijest čijem stvaranju nije prisustvovala, ali to je već druga tema
koje ću se možda jednom i dotaći.
Gotički roman prisutan je i u
Skandinaviji, u djelima pisaca poznatim pod nazivom gotisti koji
inspiraciju crpe iz skandinavske mitologije, a predvodnici su im Karen
Blixen, začetnica skandinavske moderne fantastike, poznatija pod
pseudonimom Isak Dinesen, te kasniji realist Jonas Lie (Trold - Čudesne
pripovijesti sa sjevernih mora, Finska krv…), kasnije i nobelovka Selma
Lagerlöf (Saga o Gösti Berlingu…) koja je pisala i dječje priče. S njom
se može usporediti i naša Ivana Brlić-Mažuranić.
William Blake,
(Marriage of Heaven and Hell, Songs of Innocence and Experience…),
doduše, piše svoju mitologiju, ali u stihovima i poeziji. On je
engleski predromantičar koji zajedno s J.McPhersonom (Ossian)
navješćuje romantizam i mitopoetiku. Ni ostali romantičari nisu imuni
na mythopoeiu. S.T.Coleridge piše Christabel, Pjesmu starog mornara i
Kublaj-kana, J. Keats Lamiu, Le Belle Dame Sens Merci, Endymiona i dr.
, a lord Byron slovi kao autor prvog modernog vampirskog romana. I
engleski realizam nastavlja tradiciju fantastičnih i spiritističkih
elemenata u romanima, tako da se atmosfera fantastike, mistike i strave
može naći u romanima sestara Bronte (osobito u Orkanskim visovima).
Biografija karizmatičnih sestara svjedoči da su sve tri pisale priče o
svojim izmišljenim kraljevstvima i njihovim dominantnim kraljicama,
Emilijinoj zemlji Gondoliji i Charlottinoj Angriji (već sam napomenula
da je fantastika bila iznimno popularna u žena). Možda bi još valjalo
spomenuti H. Jamesa i njegov Okretaj zavrtnja.
Sada malo zanimljivosti i dokaz da nisu društvo i crkva posve bez razloga osudili fantasy kao đavolje djelo.
Već
u samome početku popularizacije fantastike, tj. romantizmu, mogu se
naći tragovi otklanjanja od tradicionalnog kršćanstva i osnivanje
„đavoljeg kulta“ unutar fantastične literature. Dok njemački
romantičari poput Goethea i Hoffmana još uvijek đavla tumače kao
negativan lik, engleski romantičari uspoređuju ga s Prometejem,
simbolom ljudske inteligencije, sumnje i želje za znanjem i tumače kao
junaka, utjelovljenje slobode, revolucije, umjetnosti i iznimno
snažnih, razornih emocija. Tu je priču već nehotice pokrenuo J. Milton,
opisavši u Izgubljenom raju lik Satana koji je svjestan inferiornosti u
odnosu na Boga, ali se ipak buni jer je ljubomoran na čovjeka. On želi
biti poput njega, imati slobodnu volju, te vođen osjećajima i strašću
napada bez razmišljanja o posljedicama, zapravo, usprkos njima.
Romantičari prihvaćaju taj koncept te se druga generacija engleskih
romantičara proziva sotonskom školom (Byron, Shelley, Keats), a javlja
se i popularni romantičarski prototip glavnoga lika, tzv. demonski
heroj koji u realizmu prelazi u suvišnog čovjeka. Ženski se spol
također uspoređuje i poistovjećuje s đavlom. Tako se u njemu prepoznaje
Frankenstein koji je u prenesenom značenju zapravo žena i njena uloga u
društvu u kojem je inferiorna i lišena stvaranja, te samu sebe
percipira kao čudovište. Slični koncepti javljaju se i kasnije, pa čak
i u djelima jednog od Inklingsa, najbližeg Lewisu i Tolkienu, gospodina
Charlesa Williamsa.
 Sredinom 19.stoljeća, zbiva se prvi veliki
preokret. U Engleskoj izlazi roman siromašnog učitelja Georgea
MacDonalda, pod imenom „Phantastes“ koji zbunjuje teoretičare
književnosti. Ima elemente bajke i mita, događa se u Vilinzemlji, ali
je podugačak i kao da nije isključivo za djecu. Bez sumnje, teoretičari
odlučuju da se ta knjiga mora svrstati u posebni žanr koji je godine
186* službeno dobio ime „fantasy“. Neobičnom se žanru pridružuje i
osoba poznata kao jedan od začetnika art nouveaua u Engleskoj i
umjetnosti prerafaelita; svestrani umjetnik William Morris, poznat po
romaniziranim verzijama nordijskih mitoloških priča i saga (Volsunga
saga, skandinavska verzija onoga što je svijetu od 12. stoljeća postalo
poznato kroz kristijaniziranu njemačku verziju priče; Saga o
Nibelunzima).
Njegovi fantastični romani događaju se u svijetu
sličnom skandinavskom Midgardu (Beyond the Woods We Know, The Orb at
the World's End…), a piše i svojevrsnu socijalističku utopiju (News
From Nowhere).
Međutim,tek 1904. dolazi do preokreta i začetka
onoga što se danas smatra fantasyjem. Irski pisac, poznat kao Lord
Dunsany, izdaje zbirku The Gods of Pegana, koja je prvo prozno djelo
koje se u potpunosti događa na drugom svijetu i opisuje autorovu osobnu
mitologiju. Slijede njegove druge zbirke; Time and the Gods, The Sword
of Welleran, The Book of Wonder, roman King of Elfland's Daughter, itd.
„Gospodar“ Dunsany itekako skreće pažnju javnosti na novi žanr, a
njegov jezik ostaje ovjekovječen ne samo u djelima pisaca koji su došli
nakon njega, već i u općeprihvaćenim frazama tipičnim za fantasy
izražavanje koji se, između ostalog, mogu pronaći i u lyricsima metal
glazbe. Njegov prekrasni jezik, smatran u teoriji engleske književnosti
jednim od najljepših anglo-saksonskih jezično-stilskih izražaja,
stavlja se uz bok Shakespearu, a pojavljuje se i termin poznat u
britanskoj književnoj teoriji kao danzanijevski stil.
Otprilike
istodobno s Dunsanyjem javlja se William Hope Hodgeson, koji, nažalost,
tragično pogiba u Prvom svjetskom ratu godine 1916, za sobom ostavivši
zbirke „The Nightland“ i „The House at the Borderland“
Nešto
kasnije javlja se još jedan majstor pretežno kratkih fantastičnih
priča, G.K.Chesterton (The Poet and the Lunatics, The Man Who Was
Thursday, A Second Childhood…)
Prvi val fantasyja u koji se
ubrajaju svi dosad navedeni autori naziva se mythopoeia, a obilježja su
mu bavljenje mitologijom, religijom, odnosom ljudi i bogova,
problematikom ljudske duše, paralelnim postojanjima i svjetovima.
Autori najčešće opisuju ili stvaranja svjetova i njihova božanstva ili
ljude koji kasnije, kroz povijest našega svijeta dolaze u doticaj s
nečim božanskim što im mijenja život i percepciju. Nadrealizam,
simbolizam i bizarnost su vrlo prisutni kao i neočekivani obrati i
smjele filozofske teorije, elementi komparativne mitologije i
sociologije religije.
 Sljedeći se preokret zbiva u
20-tim godinama 20-tog vijeka i to istodobno masovnije u Engleskoj i
Americi, a pojedinačno i u drugim europskim zemljama. Začetak je to
heroic fantasyja i fantasyja koji se bavi povijesnim temama, te je
smješten u neko postojeće povijesno razdoblje. U ovoj prvoj skupini
valja spomenuti E.R.R. Eddisona i njegov The Worm Ouroboros koji je
možda najbliži današnjem stereotipu fantasyja; događa se na drugom
svijetu, a likovi se bore u ratovima, te idu na opasna putovanja,
F.Pratta; The Well of the Unicorn koji prati život hrabre družine
junaka, a setting je sličan srednjovjekovnoj Skandinaviji, te
Evangeline Walton koja je napravila odličnu prilagodbu zbirke velških
mitova poznate pod imenom Mabinogion, a obrađuje ranu povijest i
mitologiju Britanije. Tih godina, Robert E.Howard također piše cikluse
avantura poznatog Conana i Crvenokose Sonje. Mythopoeia se povlači i
ostavlja mjesto novoj tematici ovakvih priča; povijesti nekog drugog
svijeta koji je sličniji našem nego svjetovi mythopoeie, te u kojem se
nekoliko junaka bori protiv zlikovaca koji žele osvojiti njihovu zemlju.
U
ostalim zemljama odaziv ovakvom načinu pisanja je mnogo manji, ali ne i
beznačajniji. Osebujni španjolac Jorge Luis Borges još uvijek brani
mythopoeiu, a svojim bizarnim fantastičnim pripovijetkama utemeljuje
podvrstu fantastike poznatu kao magijski realizam.
Nakon Drugog
svjetskog rata pojavljuju se popularni Inklingsi koji, zahvaljujući
nadolazećem post-ratnom razdoblju i kasnijem hipi pokretu, te promjeni
i revoluciji mladenačke svijesti slične onoj u razdoblju romantizma,
postaju najslavniji fantasy pisci ikad:
J. R. R. Tolkien, čiji
su Silmarillion, Lost Tales, Lost Road i druga manje poznata djela
možda posljednji uzdah mythopoeie kojoj je ovaj čovjek bio vjeran,
usprkos naginjanju epskoj fantastici. Nakon njega, ostali pisci
preuzimaju epski, ali ne i mitološki dio, te s pravom smatram Tolkiena,
ne prvim piscem novog fantasyja, već posljednjim pravim bardom
mythopoeie koja nakon njega većinom pada u zaborav i u sjenu sve većeg
ulaska u opisivanje povijesnih detalja, dvorskih spletki i ratova.
Mogli bismo reći da se fantasy roman nakon ere Inklingsa sve više
približava povijesnom ili realističnom, pa čak i naturalističkom romanu.
C.S.Lewis
(Chronicles of Narnia, Out of the Silent Planet…) i Charles Williams
(The Masque of the Manuscript, War in Heaven, Taliessin Through Logres,
Witchcraft, The Region of the Summer Stars…), autor upoznat s radovima
okultnih pjesnika Golden Dawna; A. Crowleyem i W. B. Yeatsom.
U
našim se krajevima(mislim na Balkan) fantastika pojavljuje u razdoblju
od 40-tih godina 20.stoljeća. Izražaj najbliži Luisu Borgesu, pa čak i
samom Lordu Dunsanyju, može se naći u makedonskoj fantastici, kod
autora Slavka Janevskog (Iza tajnih vrata, Mirakuli grozomore…) i Vlade
Uroševića (Lov na jednoroge, Demoni i galaksije…), no kako planiram
napisati poseban esej o makedonskoj fantastici, neću se ovdje previše
osvrtati na njih. Srpski i hrvatski fantastični izražaj javlja se
masovnije u 70-tima i prilično se razlikuje od makedonskog. Na ovu temu
bi se također mogao napisati poseban rad.S obzirom da svi više-manje
znaju kako je dalje tekao razvoj žanra i koji pisci i stilovi danas
vladaju njime, mislim da bih ovime mogla završiti ovaj kratki pregled
povijesti ranog fantasyja, s naglaskom na razdoblju koje volim nazivati
predtolkienovskom erom.
|
